Nikada Crna Gora nije ovoliko ćutala o događajima u Srbiji kao što je to u slučaju „preokreta“ u Beogradu u kojem je Boris Tadić, kako je napisao Svetislav Basara, „prekonoć sa trona apsolutnog vladara svega i svačega dopao statusa bivšosti, sa donekle realnim izgledima da najesen postane i expredsednik DS-a“.
Ta „bivšost“ Borisa Tadića i njegove politike ne bi sama po sebi bila ništa naročito, ni prvi ni posljednji despot čija se despotija neslavno završila na uobičajeni način, i ne bi „bivšost“ ovdje izazivala nikakve specijalne reakcije da nijesu nasljednici već pokazali da se „bivšost“ ne odnosi samo na Borisa Tadića nego i na njegovu politiku, među ostalim, i prema Crnoj Gori. E, zato je muk.
Najprije, ne zaboravlja se da je novi predsjednik Srbije Tomislav Nikolić još krajem novembra, dakle dok je prema „analitičarima“ još uvijek bio politički „autsajder“, razgovarao u Podgorici sa Milom Đukanovićem. Onima koji umiju dobro da iščitavaju poruke protokola nije promaklo ni koliko je razgovor trajao, ni da je Đukanović nakon sastanka izašao pred novinare i sa sagovornikom dao izjavu, što se ne upražnjava baš sa svakim gostom, već samo sa onim koga se posebno uvažava ili kada se sastanak želi pokazati važnim. Onda je, šest mjeseci kasnije, krajem maja, uslijedila Đukanovićeva čestitka Nikoliću na pobjedi, poruka koja je daleko više od protokolarne. U međuvremenu je sadašnji predsjednik u kampanji u nekoliko navrata iskazao jasan stav da sa Crnom Gorom želi da razvija najbliže odnose i da smatra „neprirodnim da Srbija ima bolje odnose sa Hrvatskom nego sa Crnom Gorom“. Onda je predsjednik Vujanović mudro ignorisao neprincipijelnu regionalnu koaliciju ignorisanja inauguracije predsjednika Srbije i otišao u Beograd. Uslijedila je Đukanovićeva izjava Vremenu da je zadovoljan što je konačno Srbin iz Srbije došao na čelo te zemlje i odgovor Aleksandra Vučića, nedjelju dana kasnije u istom mediju, da je „Srbija zahvaljujući politici Demokratske stranke i Vuka Jeremića došla do toga da danas ima loše odnose i sa Crnom Gorom i sa Makedonijom“ i Vučićevo pitanje i odgovor: „Zašto? Zato što smo se iživljavali nad ambasadorima te dve zemlje, a nismo smeli nad bilo kim drugim“. Kao šlag na tortu dolazi čvrsta odluka Srpske napredne stranke da Aleksandar Vučić bude taj ko će se pozabaviti bezbjednosnim sektorom – a to je ono što decenijama, i za vakta Slobodana Miloševića, i u vladi Vojislava Koštunice, i u Srbiji Borisa Tadića – radi Crnoj Gori o glavi.
Karte su, dakle, podijeljene, vidi se da će se ovog puta igrati drugačija partija, pa je ostalo samo da se partija odigra.
Realno je očekivati da Crna Gora bude jedna od prvih destinacija koju će posjetiti novi predsjednik Srbije. Podgorica je Tomislavu Nikoliću praktično jedini glavni grad u regionu u kojem on može odmah da dokaže proklamovanu novu, drugačiju, otvorenu i odgovornu regionalnu politiku Srbije. Jer, na svakoj drugoj adresi u okruženju – čekaju ga podozrenje ili pitanja koja još ne može ili ne može lako da otvori, a koja, uzgred budi rečeno, nijesu ni postavljana njegovom prethodniku. Crna Gora je idealan teren na kojem Tomislav Nikolić može anulirati destruktivnu i dvoličnu politiku Borisa Tadića i zabilježiti poen i kod kuće i vani. To je politika koju zvanična Crna Gora već dugo čeka, ali su to i gestovi od kojih dobar dio Crne Gore strijepi. Jer, ne bi trebalo da čudi, štoviše, ličilo bi na Nikolića i na naprednjake da puknu na sto spisak – ko je koga iz Beograda plaćao i za što, kako su se odlivala sredstva iz srpskih javnih preduzeća za fiktivne ugovore sa „partnerima“ u Crnoj Gori, kako su državni mediji servisirali mimo tržišnih principa neke „prijateljske medije“ u Crnoj Gori, kako su funkcionisale neke ovdašnje „nevladine organizacije“ i na šta se sve trošio i gdje se odlivao novac poreskih obveznika Srbije. Pa onda kad procuri gdje se ko sa kim sastajao i zašto. Pa stenogrami sa sastanaka… Sve smo to već vidjeli kada je u Zagrebu Mesić zamijenio Tuđmana. Mjesecima se javnost zabavljala potvrđujući ono što su i vrapci znali. Zato, nije bez razloga Boris Tadić ispraznio kabinet i počistio čak i kompjutere pred odlazak u „bivšost“. Bojim se da će se ispostaviti da nije bilo bez razloga, al’ da je bilo džaba.
Interesantna partija iako je sve jasno. Osim spiska recipijenata.
Ovaj tekst je preuzet sa adrese:
http://www.pobjeda.me/2012/07/16/srdan-kusovac-%e2%80%93-ogoljavanje-bivsost-i-recipijenti/
Foto: Balkanmediaforum
