To je bila proslava za pamćenje.
Dva govora koji, na žalost onih koji su ih izgovorili, ostaju zabilježeni, u korotnoj armosferi, sa muzičko-scenskim programom koji je upotpunio besmisleno-besciljni utisak tužnog skupa. O sole mio, jer ga nemam kome dati!
Malo ko je zapazio, jer se crno na crnoj podlozi teško primijeti – kako su zvaničnici bili okićeni prigodnim florom, koji nije bio u bojama nacionalne zastave, kako je običaj i red – već je, dakle, bio crn.
Premijer nam nije čestitao praznik, a aktuelni predsjednik Skupštine je uzalud podizao glas i izrekao set uobičajenih fraza i zvečećih parola. Njegova ponovljena lažno-sramna teza o nekakvom “pećinskom nacionalizmu” na crnogorskoj strani dobila je dostojni odgovor sjutradan, na sam Dan nezavisnosti, na Cetinju, preko Ivanovih korita, pa sve do vrha Lovćena.
To je bila posjeta koju ne treba zaboraviti.
Izjave aktuelnog premijera tokom posjete Bosni i Hercegovini je bilo teško slušati. Ne zbog toga što se nismo navikli da od njega čujemo pogrešno izgovorene riječi, gramatičke katastrofe i logičke propasti.
Taj visoki dužnosnik govori što mu je na umu i njegova nas iskrenost, sa i bez znaka navoda, uvijek podsjeti sa čim tu imamo posla.
Sarajevski je “nastup”, u oštroj konkurenciji ranijih otužno-besmisleno-jadnih javnih obraćanja, imao posebnu težinu. Premijer ZK nije propustio šansu i njegove lažne tvrdnje o “korišćenju žrtava u političke svrhe” sasvim su poništile nadu, ma koliko je ona bila mala, da će se, bar u Sarajevu (bar tamo!), uzdržati od primitivne i, i suštini, nehumane retorike koja ignoriše i vrijedja i žive i mrtve.
Od svih prigodnih ljubaznosti i kurtoaznih izjava prema domaćinima, predsjednik Vlade se “sjetio” da je, jednom, davno, pošto je “ušao u prostoriji” (blago nama s njim!) dobio od nekoga gratis pivo! On se toga rado sjeća i to mu mnogo znači u Sarajevu, čuli smo. Domaćini su se uzdržali da ga pitaju da li se tog “ulaska u sedmom padežu” rado sjećao i dok je držao predavanja u “Istočnom Sarajevu”, ili ga za taj poratni toponim vežu neke druge “gratis” uspomene.
To je bila izjava koja je prošla gotovo nezapaženo.
Dok se u Beogradu, u štabu srpske crkve, vijeća o narednom mitropolitu u Crnoj Gori, ministar pravde i ljudskih i manjinskih prava ne gubi vrijeme.
Pošto mu je do odlaska sa funkcije malo ostalo (ili nas i oko toga očekuje još jedno iznenadjenje?) on se trudi da bude korisni član društva i završava projekat potpisivanja Temeljnog ugovora Crne Gore i SPC.
Ministar je smrtno ozbiljan u svom naumu i oktriva nam da “temeljni ugovor nije zakon, već dvostrani pravni akt” (?!) i da tu “nema ništa sporno”. Naravno da nema, nikako, odgovoriće mu neko, čak ni to da je aktuelni ministar, kao advokat srpske crkve u Crnoj Gori, pripremao taj “akt”, pa ga sada promoviše, formalno kao predstavnik Vlade u Crnoj Gori.
Sve je, dakle, spremno, pa će ministar pravde prestati da to bude kada se potpiše taj temeljni ugovor. Prvo prve stvari!
U medjuvremenu, dok nam igrokazi i javni nastupi predstavnika “prve demokratske vlasti” odvlače pažnju, teče proces razgradnje crnogorskog političkog i ekonomskog sistema i obrazovnih i kulturnih institucija.
Korak po korak, zakon po zakon, smjena za smjenom – crnogorska državna struktura se kruni. Medjusobne prozivke, kritike i prepucavanja konstituenata nove vlasti ne utiču na njihovu rezolutnost da se dovrše svi naumi i okončaju svi postupci.
Dok vladajuća koalicija, sva je prilika – poduprta i pomognuta sa strane, ima interes i potrebu da ubrza sve procese, opoziciona strana ima potrebu da formuliše svoju strategiju i taktiku otpora.
I jedni i drugi se, u tome, moraju obratiti pažnju na procese u GP URA. Parlamentarna većina od jednog poslanika/poslanice je upravo to: većina koja može zavisiti i od volje, mišljenja i stava jednog. Previranja u tom segmentu nove vlasti su vidljiva. Kakve će biti posljedice, reći će dani pred nama.
Vlast se, svojom žurbom, izlaže riziku da ugrozi svoju tanku većinu. Opozicija se, svojom inercijom i nedostatkom jedinstvene i usaglašene akcije, izlaže riziku da četrdeset parlamentarnih glasova pretvore u puki zbir, a ne u ujedinjenu i djelotvornu političku snagu.
Razlika u odgovornosti, ipak, postoji.
Vlast može ugroziti svoj opstanak, ukoliko tempo i sadržina projektovanih promjena predju granicu izdržljivosti uzdrmane URE.
Opozicija može ugroziti i sebe i Crnu Goru ukoliko ne nadje djelotvorne odgovore, i na državnom, i na lokalnom planu, na politiku vlasti kojoj zakonitost, regule i principi nisu prepreke da ostvare svoje naume.
Ni jednu, ni drugi nemaju previše vremena, bili toga svjesni ili ne.
