Mislio sam da naslov bude ,,Kako smo konsenzualno dunuli u čabar“, ali vele da bi bilo ,,politički nekorektno“. Dobro, naslov jeste priprost, ali je veoma slikovit i tačan. I, na kraju, što me briga što ćete o njemu misliti, vi ostrašćeni podržavači priprostih, neobrazovanih, vlastohlepnih političkih kameleona. Ja sam jedan od onih analitičara, komentatora, „pametnjakovića“ koje hametice preziru umišljene političke „harizmate“ i „lidere“, kao i njihove gladei klijentelističke glasačke ptiće koji neprestano pijuču tražeći mrvice iz političkih dubina, širina i visina. Ne postoji u ovoj zemlji ništa bolje što ste mogli pročitati i čuti od urlika slobodnih intelektualnih vukova gorskih, bez obzira kojem čoporu (čitaj: naciji) pripadaju. Pod uslovom da nijesu na vezu ili u kavezu (čitaj: stranački kupljeni ili dresirani).
Postoje, kako naši pametni, prevrtljivi ,,naaaarodi“ kažu - vuk čučalica, vuk ćutalica i vuk požmirep. Čučalica je vođa koji osmatra, traži cilj ili plijen i razmišlja i razmatra strategije akcije. Ćutalica je vjerni član krda koji ima samo dvije mogućnosti: da hrabro krene za vođom u borbu ukoliko se slaže sa ciljem i strategijom, ili da se u suprotnom slučaju odlučno i po cijenu života i krvave borbe odupre vođi. Požmirep nema nikakvih dilema i ima samo jedan cilj – da se dovuca do plijena kad ga krdo osvoji i nakusa se.
Po logici ,,naaaaroda“ ove zemlje, najbolje je biti požmirep, ne rizikuješ a valorizuješ. Ispada da bi trebalo biti najviše vukova požmirepa. Ali evolucija je udesila da požmirepi ne mogu doći do ženke da bi se razmnožavali. Njih ženke prezrivo odbijaju, a u slučaju nasilnog pokušaja čučalica ili ćutalice ih rastrgnu ili otjeraju. Tako čopor čuva evoluciono nasljeđe vrste - što bi mi rekli identitet - i vodi kadrovsku i natalitetsku politiku.
Kod nas su, naprotiv, požmirepi najbrojniji i zahvaljujući čuvenim demokratskim glasačkim pravima i slobodama. Iz svojih redova biraju čak i vođe. Tako od vukova nastaju džukele koje ne mogu da shvate da se vukovima među njima iz protesta otme urlik, pa onda instinktivno i horski zalaju na njih.
Navešću primjere intelektualnih urlika samo u posljednja dva-tri dana.
Andrej Nikolaidis u kolumni „Ko se boji Draginje Wolfsanović Stanković“, između ostalog, kaže: „Ima li ljepšeg opisa onoga što se u Crnoj Gori desilo kada je Amfilohije na ulice izveo svoju klerikalnu kontrarevoluciju? Nisu li gadluk, kukavičluk i podlost mudrih pripadnika 'elite' bili manifestovani, kada su se kao pacovi, koji su do juče „pokrivali funkcije“ i „vodili državu“ sakrili u podgoričko podzemlje, gdje su sljedeću godinu i po proveli pazeći da se slučajno ne glasnu, da slučajno ne proizvedu šum – tiho prdnu, recimo: ljudi smo, pobjegne i najboljima – i tako pažnju pobjednika skrenu na sebe? Nije li se, kao pacovski nakot, pred Amfilohijem razbježalo „sve što je relativno, površno i trivijalno“? Nije li, vječno mu hvala na tome, Amfilohije nehotice „počistio svo političko đubre“; samo se uklonilo, u zbjegu, zapravo?... Pred nama su, opet, pacovska vremena: doba kompromisa koji se lažno izdaje za toleranciju, doba podmuklosti koja se izdaje za mudrost, doba kukavičluka koji se izdaje za strpljenje“.
U pravu si, dragi Andrej, DPS nije ni prducnuo, ali smo zato svi konsenzualno dunuli u čabar, kako naslov kaže. U naletu svetosavskih Avarskih eksperata i koalicionih proevropskih arlekina urušili smo rezultate i poziciju u procesu pridruživanja EU i to do te mjere da više u tom procesu nijesmo samostalni i vodeći subjekt, već podsekcija srpskog direktorata u Briselu. Čini li ti se ovo kao SRJ prije referenduma?
Zakon o slobodi vjeroispovijesti izmijenjen je mimo mišljenja Venecijanske komisije i čeka se samo potpisivanje imperijalnog temeljnog ugovora i da se umjesto našeg Ustava proglasi Pax Serbijaticus. Tužilački savjet oformljen mimo prava i preporuka Venecijanske komisije, a njegove nezakonite smjene u Tužilaštvu govore mnogo. Ako je do sada tužilaštvo bilo Milovo, od sada će biti Dritanovo i Jokovićevo i tvorci buduće manjinske vlade to doživljavaju kao demokratizaciju.
Eksperti su nas zadužili barem milijardu i dodatno prepržili sprženu zemlju koju su kao od DPS-a naslijedili. DPS na sve ovo tihuje u bekstejdžu predstave oko formiranja manjinske vlade, koja će sve ovo srediti uz njihovu podršku, ali bez prava njihovog učešća. Mi smo prezadužena zemljica diskutabilne privredne strukture koja juri u susret sa svjetskom inflacijom i divljim rastom cijena. Pri tom nemamo mogućnost korištenja mehanizama monetarne politike jer nemamo svoju monetu. A kako sad čujem, Eskobar je poput našega Rukoljuba u američkom Kongresu nacrtao tri glavna stuba nosioca crnogorskog razvoja u budućnosti. Jedan od njih je Open Balkans koji ćem nam dodatno vezati ruke i uzeti bilo kakav ekonomski suverenitet i mogućnost prilagođavanja. Profesorica Đurović je to mnogo dobro i razumljivim rječnikom opisala, tako da i svaki požmirep može da razumije. Ali Dritan, vjerovatni budući premijer ne, i on je veliki zagovornik Open Balkana i lik koji će taj stub ošalovati, armirati i izliti.
Ali, majstore, imaš li građevinsku dozvolu za taj stub, kad već pameti nemaš? Open Balkans je Monte-Dejton sa sličnom srećom, redom, poretkom i napretkom koje je Bosni donio. Neka me ugledni pravnici, ugledniji od Muka i Praščevićke isprave ukoliko griješim.
Otkud ideja Eskobaru da to može ishendlovati sa Dritanom? Možda odgovor možemo dobiti u odličnom članku profesora Milenka Perovića koji kaže: „Zapadni politički lideri i stručnjaci za propagandu pred ultimatumom Rusije odmah su zamijenili tezu. Počeli su uvjeravati i psihotizirati svijet da se na istoku Evrope odlučuje o sudbini Ukrajine. Dakako, znaju oni vrlo dobro da se radi o nečemu mnogo bitnijem. Radi se o tome da li će uspjeti njihov davno započeti Drang nach Osten. Danas je prikladnije nazvati ga Drive to the East. Najbitnije je da se ovđe odlučuje o američkoj vojnoj, političkoj, ekonomskoj i kulturnoj dominaciji nad Evropom i svijetom. Odlučuje se dokle će se održati dobronamjerna globalna hegemonija (benevolent global hegemony) Amerike nad svijetom (Pax americana). Pax americana je eufemizam za američku planetarnu dominaciju. Staljin joj je duhovito osvijetlio bit mnogo prije no što je ostvarena: ,,Uvijek sam mislio da je demokratija vlast naroda, a onda me je Ruzvelt pokušao uvjeriti da je demokratija vlast američkog naroda!“
Američka dominacija nad svijetom, nazvana Američki mir korjeni se u ideologemu američke izuzetnosti (American exceptionalism), kako ju je nazvao Aleksis de Tokvil sredinom 19. vijeka. Ona je čista esencija kapitalizma! Njen savremeni oblik je američki unipolarni svijet kao novi svjetski poredak (New World Order). On je čedo američkog neokonzervativizma i globalizacije“. Obavezno pročitajte cijeli članak jer tu ima mnogo više ozbiljnih misli nego što sam citirao. Uglavnom u Kazanju već kuva Ruski svet a naši požmirepi ni da prdnu niti zub'ma škrinu. Blagodeti ruske hegemonije već dobro znamo.
Gospodin Jason Gold, naš sugrađanin iz Herceg Novog i prema našoj zemlji dobronamjerni engleski laburista, u svom članku naglašava: „Mnogi socijaldemokrati i demokratski socijalisti koje poznajem i sa kojima radim u internacionalnoj areni šokirani su izdajom socijaldemokratskih principa, koji su omogućili SDP-u da ide u partnerstvo ili barem ovisi o podršci onih snaga u Crnoj Gori koje su smatrale da je sasvim normalno napadati mirne demonstrante suzavcem i šok bombama na Cetinju prošlog septembra. Ne možete proglasiti svoju partiju lijevom dok, u isto doba, podržavate ili zavisite od političkih stranaka desnih radikala“.
Poštovani gospodine Gold, dugo ste sa nama i morali ste znati da je dosta stvari u našoj politici laž. Čak i imena stranaka i programi. Evo DPS znači demokratska partija socijalista, a nikada nijesu bili baš demokratska niti imalo socijalistička. Mnogo su zaslužni za našu nezavisnost i sve vanjskopolitičke uspjehe. Zaslužni su i za ekonomski napredak, ali ni izbliza kao za vanjskopolitičke rezultate. Njihov klijentelizam i razmahana korupcija su dali manje ekonomske rezultate i čudnije koncepcije u razvoju od nekih koje su bile realno moguće. Mnogo čudnoga i ružnoga su njeni članovi radili u političkom off-u tako da sada ne čudi što su ,,na ignor“ u političkom životu iako su pojedinačno najjača stranka.
SDP je bila u vladarskom braku sa njima skoro dvije decenije i imali su velike privilegije. I onda su kao nevini iz vladarske postelje uletjeli volšebno u zagrljaj „ugroženih“ kleronacionalističkih srpskih stranaka. Zatim su se pojavile brojne kvantne političke strančice sponzorisane od ino-mecena i politprodakšn odjela koncerna Vijesti. Nastalo je nasumično sudaranje političkih kvarkova i bozona i nevjerovatne transformacije i sjedinjavanja i razilaženja.
Ideje su postale relativne i došlo je do deformacija političko-etičko-ustavnog kontinuuma tako da se na političkom dnu dna otvorio vremenski portal, pa se sada može nekontrolisano propadati u bezbroj varijanti i koalicija i onda opet teleportovati na početak. Ovo više nije političko-sociološko-etički problem već psihološki. Šizofrenija. To obično završi sukobima i nasiljem, nikad razumom i dogovorom. Sad da li istočnim, zapadnim, susjedskim nasiljem ili međusobnim.
Ovakve analize koje sam citirao ne možete čuti od političara, niti sa mrtvog Univerziteta, komirane CANU, šizmatične crkve pune tribalističkih gnoza. Mnogo Crna Gora duguje desetinama intelektualaca iz Srbije, Bosne i Hercegovine i Hrvatske koji su hrabro, pametno i dobronamjerno analizirali našu situaciju i ovo je neki moj vid iskazivanja zahvalnosti. Kako su svi politički pigmeji postali naprasno alergični prema pametovanjima medijskih analitičara i intelektualaca, slutim uvođenje ,,vučićevske“ medijske politike u Crnu Goru i raspojasavanje radikalskih medijskih sloboda.
Taman da nam svane. Neki ,,srpski svet“, kad mi ovaj crnogorski ne možemo sačuvati.
