Piše: Rajko Cerović
Da li je EU definitivno zažmurila na stalne imperijalne srpske apetite prema Crnoj Gori? Možda je u ovom trenutku odgovor na slično pitanje još u delikatnoj ravni, ali, sudeći po dosadašnjem gorkom istorijskom iskustvu Crne Gore sa Evropom, odgovor bi teško mogao izbjeći više nego sumorne tonove.
Zanimljivo je da dosta često osobe sa visokih mjesta u administraciji Evropske unije navodno izraze želju da Srbija i Crna Gora treba što prije da uđu u evropsku porodicu. Pri tome se obje zemlje tretiraju zajedno, kao da su na trkačkoj stazi zauzele baš isto mjesto, iako Srbija još nije zatvorila ni jedno poglavlje iz onog famoznog upitnika, redovno prima sve vrste pomoći od EU, bez premnogo zahvalnosti, a stalno očijuka sa Putinovom Rusijom kao svojom prijeteće otvorenom mogućnošću.
Možda ne treba pretjerivati sa dosadašnjim učinkom Crne Gore na putu ka EU, i ako je, u odnosu na Srbiju, Crna Gora poodavno izrazila jasnu želju da mimo EU za sebe ne vidi alternativu. Prilagodila je vlastito zakonodavstvo evropskom i preuzela dosta zadataka od kojih neki nijesu ni na početku realizacije. No, interes Evropske unije za Srbiju razumljiv je i očekivan, posebno s obzirom na veličinu teritorije, broj stanovnika i značajan geografski položaj na Balkanu. Jedina istinska prednost Crne Gore na putu ka EU, u odnosu na Srbiju, sastoji se u njenom osvojenom članstvu u NATO, iako nova parlamentarna većina u Crnoj Gori upravo tom činjenicom nije previše oduševljena.
No, postavimo opet pitanje sa početka teksta: Da li je Evropska unija definitivno zažmurila na srpske imperijalne apetite prema Crnoj Gori? Ma koliko, bar za sada, EU samo ćutala, teško da svakodnevni udari crne propagande iz Srbije na Crnu Goru, praktično nasilni pokušaji genetskog inženjeringa, pa sve do otvorenih beogradskih pretenzija na Boku, ili druge djelove crnogorske teritorije, mogu u EU ostati neprimijećeni.
Dodajmo više nego kriminalno miješanje oficijelnih srpskih vlasti u lokalne izbore u Nikšiću, pa i sve druge lokalne i parlamentarne izbore u Crnoj Gori, otvoreno prisvajanje određenih teritorija ili republičke cjeline kao svoje, do potpunog bagatelisanja crnogorskih opravdanih protesta, pa zaključimo da je odavno riječ o otvorenoj diktaturi jedne države prema susjednoj samostalnoj i suverenoj zemlji.
Možda je upravo diktatura, stalna i otvorena, koja se iz dana u dan vidljivo pojačava, najpreciznija karakteristika današnjih legalnih i ilegalnih odnosa između dvije države. Ne šalje gospodin Vučić nikakve tajne špijune u Nikšić, mada se, naravno, i takvi podrazumijevaju, nego, prije svega svoje javne najuže saradnike, koji sa laptopovima i debelim svježnjevima novčanica, naravno u eurima, neđeljama mešetare po Nikšiću. Naravno, da nije riječ samo o nikšićkim lokalnim izborima, već o ovogodišnjem popisu stanovništva u Crnoj Gori, koji se, u odavno fašiziranim krugovima u Srbiji, drži kao pitanje biti ili ne biti ukupne srpske budućnosti.
Otvoreno i diktatorsko držanje Srbije prema „bratskom“ susjedu ide dotle da se sve militantnije negira ne samo crnogorska nacionalna individualnost, kultura, crkva, jezik i ukupna crnogorska istorijsko-nacionalna baština, nego, što je posebno plod novijih događanja u Crnoj Gori, dovodi u pitanje teritorijalna cjelovitost manje države na koju je Srbija odavno stavila svoju gramzivu šapu. Nije bilo i ranije teško prozreti da Srbija, predajom Kosova sa kojom se, i pored prigodne priče odavno pomirila, podrazumijeva odgovarajuću teritorijalnu nadoknadu, sve do željenog izlaska na more ili na druge atraktivne djelove crnogorske teritorije. Srbija je prosto uvrijeđena zbog toga što je, ne samo za one devedesetih, već i za svoje višedecenijske zločine na Kosovu često prozivana, a njen narod nerijetko označavan kao genocidni. Tu baš ne mijenja mnogo spasonosni ruski veto u Ujedinjenim nacijama, koji je, srećom, spriječio moguću trajnu sramotu naroda u čijim je redovima devedesetih bivalo i nevinih i nosilaca otpora poznatom beogradskom zločinačkom krugu.
Da današnje ponašanje beogradske vlasti u Nikšiću, kao dio dugogodišnje neprekinute zločinačke kampanje, sistematski vršene nad nacionalnim Crnogorcima, nije dovoljno vidljivo i Evropskoj uniji, baš je teško povjerovati. Druga je stvar koliko EU drži do svoje moguće aktivnije uloge u sličnim sporovima, ili drugim riječima, koliko procjenjuje da su sami Crnogorci, u najmanju ruku, dužni da pruže odlučniji otpor. Uostalom, teško da u EU baš postoji dovoljno razumijevanja za duboko nelogičnu crnogorsku transformaciju od jedne od najuglednijih nacija, kojoj su se, najmanje dva vijeka, divili svi najveći evropski umovi, u narod i naciju koja se, baš u ovom trenutku, nalazi na sigurno najnižem stepenu vlastitog ugleda, još od polovine devetnaestog stoljeća kad su se Srbi konačno oslobodili od petovjekovnog ropstva u Osmanskom carstvu. Da je današnje ponašanje ne malog dijela Crnogoraca uzrokovano skoro dvovjekovnom crnom propagandom iz Srbije, dugim odsustvom odgovarajućih institucija u Crnoj Gori, a dijelom i posljedica domaće intelektualne zapuštenosti, u Evropskoj uniji nije baš, ili, ne bar do kraja, shvatljivo.
Lokalni izbori u Nikšiću su, za sada, probni kamen uspješnosti srpske propagande, tačnije diktature srpskih institucija u Crnoj Gori. Ukoliko iz Beograda procijene da je angažovanje Vučićevih hrtova dalo ikakve rezultate treba očekivati, u ovo vrijeme do popisa, ili mogućih vanrednih izbora u Crnoj Gori, sve vidljiviju i sve jaču destrukciju crnogorskih političkih prilika, posebno građanskog bića današnjeg crnogorskog društva. Jedino na što Crna Gora, s obzirom na vlastito gorko iskustvo iz 1918. godine, ne smije pristati tiče se obećanja međunarodne zajednice da tobože vodi računa o crnogorskim potrebama. Takva su obećanja nekada sahranila jedno viteško i naivno ljudstvo, njegovu državu i smisao njegovog postojanja. Samo se uzdanjem u domaće snage, vidno narasle i osviješćene rezultatima najnovijih izbora, jasnim razlikovanjem kleronacionalističkih sadržaja od plemenitih obrisa građanskog društvenog i državnog ustrojstva, može probuditi istinska energija potrebna za ljudsku budućnost Crne Gore.
