Sve je na prvi pogled u redu: Skupština raspravlja o budžetu, smanjuju se akcize za gorivo i osnovne životne namirnice, spoljnopolitička aktivnost teče po planu. Reklo bi se, najzad začetak civilnog društva? Gospodin Abazović se ipak ni pedlja ne odriče svojih dosadašnjih kompromitovanih političkih savezništava, jasno stavljajući do znanja da mu je interes Srpske pravoslavne crkve, ne samo olako obećanim potpisivanjem temeljnog, nego i otvorenim sadejstvom sa Aleksandrom Vučićem i patrijarhom Porfirijem, jedino u prvom planu.
Otkuda sad odjednom tolika težnja za navodnim hitrim popravljanjem odavno zatrovanih odnosa između Srbije i Crne Gore? Da su se pomenuti odnosi, bar u Vučićevo vrijeme, mogli popraviti Marović bi, da ne idemo dalje, davno bio izručen Crnoj Gori. Problem je u tome što na svakom koraku Srbija dripački zaboravlja da prizna postojanje Crne Gore, pa čak joj i ime izostavlja u prigodnom govoru predsjednika Vučića prilikom njegove nedavne inauguracije.
Daleko od toga da sve to mlađanom Dritanu nije dovoljno poznato. On očigledno ima svoju računicu, po kojoj će ga čvršće savezništvo sa otvorenim neprijateljima crnogorske nezavisnosti, dakle Crkvom Srbije, Demokratskim frontom i njegovim satelitima, značajno ojačati prema belvederski objelodanjenim i za njega ne naročito poželjnim crnogorskim suverenistima.
Da gospodina Dritana, ne daj bože, nepravedno ne optužimo za njegove određene rezerve prema narodu po kojem mu se još uvijek zove država, upućujemo čitaoca na njegovu eksplicitnu ocjenu belvederskih događaja u kojima je policija po njemu postupila ispravno, i ako se gospodin Dritan još uvijek nije do kraja identifikovao sa riječju b a g r a, upotrijebljenu za belvedrske demonstrante od dijela njegovih saradnika.
U svakom slučaju, gospodin Abazović je još od 30. avgusta 2020. godine, kada je trijumfalno objavio dolazak demokratije i sreće za „sve građane Crne Gore“, pa sljedstveno tome i ponašanjem na Belvederu 3. i 4. septembra, jasno pokazao kontinuitet politike koju uvjereno zastupa. Kao posebnu mirođiju na svoj dosadašnji dokazani politički jelovnik gospodin Dritan nam dodaje bajku o neophodnosti popravljanja odnosa sa Srbijom koja, opet, zbog svojih velikih obaveza prema Rusiji i, uz namjerno stvarano antievropsko raspoloženje u svojoj državi, zaboravlja čak i da pomene ime svoga „omiljenog“ susjeda.
Ako se svemu nabrojanom doda Dritanovo tvrdoglavo insistiranje na ,,Otvorenom Balkanu“, uprkos unutrašnjim crnogorskim i nimalo zanemarljivim evropskim otporima, možda postaje znatno jasnije kuda se pod gospodinom Dritanom usmjerava crnogorski suverenistički brod, i kako, uz „popravljene“ međusobne odnose, Crna Gora sa Srbijom složno hita u Evropsku uniju.
