Posjeta Beogradu, pompezna po broju članova delegacije i po počasnim kordonima, ali isprazna po sadržaju i dometima, završila se egzemplarnim niskostima i uvredama ministra Vulina.
Uzalud je Abazović istrpio pljusku tokom zajedničkog obraćanja medijma, kada ga je predsjednik Vučić promptno ispravio – da nije naredio, nego “zamolio” pomenutog ministra unutrašnjih poslova da obustavi maltretman poslanika Skupštine Crne Gore na Open Balkan srpskim granicama – jer je, odmah po okončanoj posjeti, pomenuti ministar unutrašnji objasnio na nekom od srpskih ružičastih TV kanala da je Predsjednikova “molba” bila, zapravo, naređenje – koje će on svakako poslušati, jer Srbija nije “genocidna tvorevina”, kako su to, tobože, izglasali crnogorski poslanici. Naravno – to niko nikada u Crnoj Gori nije rekao – niti će – ali ni to nije bitno u aktuelnoj verziji vječne družbe dva “bratska naroda” i dvije “sestrinske države”.
Ali, ko danas uopšte mari za istinu? To je tako staromodno.
Onda su crnogorski premijer i srpski ministar razmijenili javne grubosti i dopunske uvrede u kojima smo saznali da crnogorska i srpska vlada vazda imaju po jednog Abazovića i po jednog Vulina.
Posjetu Abazovića patrijarhu srpske crkve nećemo posebno komentarisati, jer se ta utakmica ipak igra na domaćem terenu. Vrlo je moguće da je susret u Patrijaršiji, uz razgovor u četiri oka Vučić-Abazović, bio jedini konkretni razgovor tokom boravka u Beogradu. “Sir za pare” – kako kaže mudra srpska poslovica.
Po povratku u zemlju, sa fotografijama za uspomenu i dugo sjećanje, na kojima, između ostalog, vidimo kako je buljuk sa pastirom – na crnogorskoj strani stola – konfrontiran sa g. Dačićem i dva ili tri njegova saradnika, kao da je Crna Gora bar dvanest puta mnogoljudnija od Srbije, crnogorska delegacija nije imala što da kaže o svrsi i rezonu ekskurzije u Beogradu. Osim, istorijskog ponavljanja: Srbija će nam prodati hranu, ako bude trebalo. Na drugim stranama ćemo je kupovati.
Nije ni bilo vremena da neko ozbiljnije propita delegaciju o svemu tome.
Jer – “temeljni” je ugovor u drugi plan gurnuo sve druge obaveze i prioritete Vlade, tako da su “odjeci i reagovanja” bili, neizbježno, usmjereni na sadržaj tog papira. Poslije toliko mjeseci čekanja i nagađanja!
A naslov, preambula i sadržaj praktično svih članova tog “nacrta” su takvi da su se, gotovo unisono, javno oglasili i oni kojima kritika rada ove i prethodne vlade nije bila među prioritetima posljednjih godina i mjeseci.
Premijer i njegovi najbliži saradnici – i iz Kabineta i iz Partije (GP URA) – nisu se mnogo uzbudili povodom tih upita, kritika i sugestija. Imaju za to “spasonosnu” formulu, baš kao i povodom “Otvorenog Balkana”: “nisu se čuli validni argumenti”.
Kada su argumenti počeli da pristižu i sa adresa sa kojih se takva vrsta reakcije i nije baš očekivala, mladi je premijer potegao za starim taktikama. Tako su neki smireni i artikulisani ministri postali “ekstremisti”.
Građanski protesti su samo povećali anksioznost u Vladi i u GP URA. Spinovanje, izjave i saopštenja puna jeda su povećali nervozu.
Stvar je prigodno zapečaćena na Premijerovom sastanku sa ambasadorima zemalja EU i sa šeficom Misije EU u Crnoj Gori. Francuska je kritika na tom sastanku bila najmanje očekivana, pa je, zato, vrlo vjerovatno, i najteže pala. Merci beaucoup!
Uzaludna su bila naknadna objašnjenja i nezgrapne racionalizacije. Sve oko “temeljnog” ugovora je, kako je objašnjeno, trgovina sa opozicionim partijama – kako bi i one podržale reformu pravosuđa i svojim kandidatima popunile Savjet i sudijske liste! Lijepo i korisno priznanje. I vrlo štetno i kompromitantno za Vladu i za njen “temeljni” ugovor. Pare za sir!
I onda je predsjednik Vlade ranije napustio sastanak lidera vladajućih stranaka sa Predsjednikom, da bi otputovao u radnu posjetu Beču.
(Interesovanje za zaključke i rezultate tog skupa je bilo kogično. Jedan od stranačkih vođa, upitan što je tamo odlučeno, iskreno je odgovorio: “Ako mi vjerujete – ne znam!”)
Vjerujemo, naravno.
Kako će i znati taj i drugi učesnici tog sastanka, kada je Premijer u kučinama i u teškim mukama datog obećanja i/ili preuzete obaveze da okonča tu “temeljnu“ rabotu, kako zna i umije. Sinod SPC je zakazan za subotu, kažu.
Jedna od važnih epizoda ove priče, u noći između četvrtka i petka, je i bečki razgovor Premijera sa ministrom vanjskih poslova Austrije.
Pošto su, u međuvremenu, objavljeni detalji naknadnog razgovora ministra Šolenberga sa predsjednikom Đukanovićem, otpale su i posljednje šanse i prilike za dodatno spinovanje sa Vladinih adresa.
(I da nisu poznati ti detalji – sam poziv iz Beča za Predsjednika Crne Gore jasno ukazuje kako stoje stvari. Da su one regularne i normalne – naš bi premijer “A tempo” upoznao našeg predsjednika sa svim bitnim stvarima koje su mu rečene u Beču. Ovako, poziv iz Beča je postao nužan. Nema slučajnosti u diplomatiji.)
Abazoviću je, dakle, u Beču vrlo jasno poručeno da su evropska agenda i stabilnost Crne Gore apsolutni prioriteti.
Jasniju poruku Dritan Abazović nije mogao dobiti. Za pretpostaviti je da ju je, volens-nolens, shvatio.
Da li će to biti dovoljno da i njegovi naredni potezi pokažu kako je ne samo shvatio, već i prihvatio to što mu je kazano – drugo je pitanje.
Odgovor na to “drugo pitanje” ćemo znati danas.
Sva je prilika da premijer Abazović nema potrebnu dvotrećinsku većinu u Vladi za prihvatanje ugovora sa Crkvom Srbije u verziji koju smo vidjeli – onoj sa pogrešnim nazivom, sa lažnom preambulom i sa neprihvatljivim sadržajem.
Ako i bude imao većinu (duga je noć!) – guranje cijele zemlje u dalje konfrontacije i nestabilnost bila bi direktna i očevidna negacija njegovih ponovljenih tvrdnji kako su on i vlada na čijem je čelu – garant evropske budućnosti Crne Gore. Odnosno – da bi ugrožavanje njegove vlade bio “kraj crnogorskog evropskog sna”.
Što nas dovodi do finala – neočekivanog za promotere i podržavaoce ove i ovakve verzije tog ugovora koji nije temeljni.
Jednostavna je poruka aktuelnoj Vladi: ukoliko želite da ostanete na vlasti i da zaista doprinesete približavanju Crne Gore članstvu u EU – samo uradite suprotno od onoga što je g. Abazovic najavljivao tokom i poslije posjete Beogradu!
Ne potpisujte sada ništa. Otvorite dijalog o sadržini ugovora sa SPC (i sa CPC, takođe!) i – vratite se evropskoj agendi.
Takvu bi vašu odluku pozdravila ogromna većina crnogorskih građana i svi naši zapadni saveznici.
Suprotne opcije i odluke najbolje bi bilo uopšte ne spominjati.
Da zlo ne čuje.
