Nova realnost. Tako bi se, u dvije riječi, mogli sumirati rezultati lokalnih izbora u 14 crnogorskih gradova. Ali, što je nova crnogorska realnost, u kom pravcu ide Crna Gora?
To nije jednačina sa jednom nepoznatom. Valja samo sagledati političke paradokse nakon 23. oktobra. Abazovićeva Ura i Jokovićev SNP u Podgorici zajedno imaju devet odsto podrške, a suvereno vladaju Vladom Crne Gore. Ili drugu političku okolnost: Spajićeva i Milatovićeva ,,Evropa sad“, koja na osnovu rezultata posljednih izbora ima podršku do 20 odsto građana – nema ni jednog poslanika u parlamentu.
Ko onda smije da kaže – Crna Gora nije zemlja čuda.
Ipak, dvije izborne činjenice mogu biti pokazatelj sadašnjeg vladajućeg duha vremena.
Prije svega, prosrpski i proruski Demokratski front u nekim opštinama može, gotovo bez šireg koalicionog dogovora, formirati vlast, kao u Budvi, Pljevljima ili Zeti. I, što je najvažnije, u najvećem crnogorskom gradu, Podgorici, biće ključni činilac vlasti. Bez njihovog amina nema ni populiste Jakova kao gradonačelnika ni demokrate Danila neđe u vrhu uprave grada. Jasno je: u budućim danima, mjesecima, možda i duže gledaćemo pokušaj da se formira nova Podgorica – srpske prepoznatljivosti.
Ne samo Podgorica. Nijesu se preksinoć one ,,de-ef-ovske“ trobojke vijorile ulicama glavnog grada tek slučajno – one su pokazatelj da je klatno od 30. avgusta ostalo na toj, prosrpskoj strani, koja suživot vidi samo – ako svetosavci dominiraju.
Da, imali su razloge za slavlje u Demokratskom frontu Andrije Mandića: njihova politika, njihov sistem vrijednosti biće ključni – ne samo za vlast na lokalnom nivou – već i za pokušaj totalnog preobražaja crnogorskog društva. Stvaranja Crne Gore koja će biti nalik Dodikovoj Republici Srpskoj. Jer, baš kao vlast u bosansko-hercegovačkom entitetu Republika Srpska ne priznaje BiH, tako će i ovđe novi vlastodršci, koji nijesu lojalni državi kojom će vladati, nastojati da kleronacionalizmom Crnu Goru pretvore u ljušturu od države.
I ne treba imati iluzije. ,,Evropa sad“ će biti dostojan partner u pravljenju tog novog državnog ,,neidentiteta“. Iako su vješto upotrijebili vatru desnog populizma koja bukti Evropom, premda su lukavo iskoristili neutoljivu žeđ građana za lažnim obećanjima, dvojica čelnika te stranke, Spajić i Milatović, nijesu zaboravili suštinu – da im je srpska crkva omogućila šansu.
Zato budući gradonačelnik Podgorice Milatović juče nije išao samo na poklonjenje u Hram Hristovog vaskresenja, već na dogovor oko stvaranja čvrstog saveza samo naizgled različitih – Demokratskog fronta, „Evrope sad“ i Demokrata. To je taj trolist koji hoće da bude buduća vlast u čitavoj Crnoj Gori, da iskoristi pad uticaja DPS-a i građanske liste i namjerava da čitava država bude ,,srpske prepoznatljivosti“.
Istina, većina birača „Evrope sad“ nije glasala za to i neće baš tako lako lideri te stranke moći oblikovati svoje glasače. Ali, za sada je dobro, populizam je uspio, vlast je u rukama, a o posljedicama će, kao Skarlet O'Hara u ,,Prohujalo sa vihorom“, misliti sjutra.
Na drugoj strani političke barikade, DPS i druge suverenističke stranke moraju već danas misliti o promjeni sjutrašnje strategije. Jer, brojke su neumoljive i pad Demokratske partije socijalista zaista izgleda kao težak tresak: Đukanovićeva partija nije uspjela da napravi veliki povratak, iako su se nadali da će građani prepoznati pogubnost dvogodišnje vlasti koja je formirana i koja je radila prvenstveno u korist Vučićeve Srbije.
Možda bi, u nekoj drugoj, normalnijoj državi, tih 38 odsto podrške u Podgorici bilo dovoljno za osvajanje vlasti uz partnerstvo sa programski bliskim strankama. Crna Gora je, međutim, ,,drugačije normalnosti“.
To je pokazao i izborni dan u najvećem crnogorskom gradu: ,,Evropa sad“ je preotela građanskoj listi koju je predvodio DPS hiljade građana. I zato sada neki iz DPS-a, ali i van te stranke, pominju onu staroliberalnu priču o narodu koji ne valja, o građanima koji su prevarili...
No, pad koalicije DPS-a i uzlet „Evrope sad“ ne može se samo tumačiti teorijom spojenih sudova, prelivanjem glasova ili ,,izdajom građana“. Niti Ivan Vuković može biti, kao što je izgledalo u neđelju veče dok se sam obraćao javnosti, ,,osuđen“ da snosi krivicu.
Stvari su ozbiljnije i suverenističke stranke moraju da spoznaju osnovne uzroke. Kampanja jeste bila moderna, drugačija, a slogan ,,Podgorički a ne politički“ je trebalo da sugeriše da će buduća uprava voditi računa o interesu svakog građanina Podgorice.
Ali, osnovni problem Pokreta ,,Svi za naš grad“ je bio što – nijesu ličili na emancipatorski pokret, već na iznuđenu koaliciju za opstanak ili raspodjelu vlasti.
Da su bili u pitanju neposredni izbori za gradonačelnika, Ivan Vuković bi, gotovo se bez dileme može tvrditi, trijumfovao. No, isticanjem DPS-a i jedino forsiranjem doskorašnjeg gradonačelnika – a ne njegovog višestranačkog tima koji ima i građanske aktiviste koji će biti u vlasti, a ne služiti kao dekor – stvorio se prostor koji su politički protivnici prosto priželjkivali. Prosto: da udarcima na ,,korumpirani i nereformisani“ DPS, ospore čitavu građansku listu i njenog nosioca.
Igra ,,svi protiv jednog“ onemogućila je odgovor građanske liste koja nije prepoznala opasnost: Vuković, kao usamljeni lider, nije mogao da razbije tu percepciju. I potcijenjena je populistička priča konkurencije: dok su Milatović i Spajić obećavali prosječnu platu od 1.000, a minimalnu penziju od 500 eura, Vuković je ozbiljno ponudio rad, znoj i odricanja za bolju budućnost. Izbor je, očito, za neke bio lak: pare sad, za budućnost ćemo viđeti.
Zato se desilo nešto slično onome na izborima 2020. godine. Pokazalo se da aktivisti DPS, bez aktivnog učešća i saradnje sa kolegama iz drugih stranaka – nijesu prepoznali teren. Kao što glasači nijesu prepoznali da se najjača suverenistička stranka – DPS – kadrovski promijenila. Ne, umjesto lika Ivana Vukovića pod partijskim sloganom ,,Svi za naš grad“ neki su ugledali bivše ministre koji sada sjede u poslaničkim klupama i – mudro ćute. To tako ne ide, ekipa koja je izgubila neke političke ratove, ne može dobiti ovaj koji slijedi.
Jutro poslije, najteže su se osjećali oni koji su glasali za građansku listu: mnogima je djelovalo kao da je podgorički Staljingrad, koji nikad neće pasti, konačno pao.
I jeste, izbori 23. oktobra su težak udarac za građansku Crnu Goru. Ali i pokazatelj da su promjene potrebne: kadrovske u DPS-u, isturanje novih lica u prvim redovima. Ali i suštinske u pristupu: za građansku Crnu Goru potrebno je otvoreno partnerstvo partija i građana, nešto slično onom referendumskom okupljanju 2006. Samo, ne sada za osvajanje nezavisnosti, nego za osvajanje srca i povjerenja građana.
Mnoge bitke su ovđe gubljene, pa i ova prošle neđelje, ali ona glavna – za društvene vrijednosti – ne smije, ako govorimo o građanskoj Crnoj Gori. I ne treba očajavati, jer proročki je Mladen Lompar rekao: ,,Neće nas naslijediti tišina“.
