Svakom kome na ramenima, umjesto lobanje kojom se prolama eho, stoji glava, od samog početka jasno je što su Demokrate. Demokratska Crna Gora izvire na izvoru SNP-a, na vrelu odanih sljedbenika Slobodana Miloševića, čovjeka koji je 90-ih godina prošloga stoljeća posredstvom vojnih i paravojnih formacija, između svih ostalih zala, počinio genocid u Srebrenici, a Sarajevo 1425 dana držao pod opsadom, dok su njegovi monstrumi granatama i snajperima ubijali svakog ko je ostao u ovome gradu. SNP se do danas nije odrekao nasljedstva „do ramena krvavih ruku“, koje im je ostavio Slobodan Milošević. Iz SNP-a nastaje Demokratska Crna Gora.
Partija koja je svoje osnivanje najavila imbecilnim performansima na gradskim trgovima. Ova OIG (organizovana interesna grupa) sačinjena od junoša SNP-a, i drilovana u partijskim kampovima, nikad i nije bila ništa drugo do uniformisana i uštogljena varijacija partije Momira Bulatovića. Ideologija velikosrpstva, na kojoj su crveni imitatori stasavali u stranačkoj baraci, nastavila je svoj život u novom tijelu. Plan da se crnogorskoj javnosti ponudi partija „bez ideologije“, s populističkim mantrama lišenim bilo kakvog značenja, jasan je otkad je vojska klonova obukla jednoobrazna odijela i istovjetne crvene kravate. Zaista je bilo gotovo nemoguće oteti se utisku da su svi do jednog nastali u istoj laboratoriji, kao posljedica revolucionarnog i, mora se priznati, uspješnog eksperimenta – prvi put u istoriji civilizacije kloniran je čovjek. Zapravo, klonirana je cijela jedna partija, s određenim, vremenu i ciljnoj grupi upodobljenim odstupanjima i modifikacijama. Ako neko za sve ovo vrijeme nije bio kadar razumjeti stvarnu prirodu crvenih misionara srpstva ovih dana bi ipak morao doći do takve spoznaje. Partija koju naizgled čine vojnici bez boje, mirisa i ukusa, a u čijem je partijskom programu “ideologija bez ideologije” ključna odrednica, prije nekoliko dana potvrdila je svoje sluganstvo velikosrpskim interesima, ksenofobiju i odlučnost da se istraje na putu počivšeg Rista Radovića, na čijoj je masovnoj sahrani, u jeku pandemije korona virusa, vidno uzrujani i sentimentalni Aleksa Bečić kazao sljedeće: “Vjerujem da danas kao predsjednik Skupštine Crne Gore u ovom Hramu, pred ovim svetim odrom, na ovoj svetoj crnogorskoj zemlji, stojim ovdje u ime svih vas, koji ste nas birali i predlagali, ne samo da vas predstavljamo i u ime vas odlučujemo, nego da se i u ime vas zahvalimo i od ljudi oprostimo. Ovaj put nešto drugačije, jer je on neko sa kim se morate oprostiti, a sa kojim se nije moguće rastati. Baš tako se i ja danas opraštam od tebe Vladiko, vjerujući da se nikad nećemo rastati.” Srceparajuće, zar ne?
I zaista, Aleksa i Amfilohije se nikad nijesu rastali. Aleksa nikad nije iznevjerio svog voljenog Amfilohija Radovića. Osim što je u nadasve dirljivom posmrtnom govoru, posvećenom Ristu Radoviću, Aleksa Bečić priznao da ga je biralo Ristovo stado, za kojeg su Crnogorci volovi, kopilad i brozomorci, on je Amfilohija Radovića promptno i na licu mjesta kanonizovao, jer se nalazi, kako kaže, pred svetim odrom. I zaista, zaista vam kažem: Aleksa Bečić i Demokratska Crna Gora nikad nijesu oskrnavili uspomenu na svog voljenog vladiku. Ostali su dosljedni njegovim svjetonazorima.
Ako ne vjerujete evo vam Alekse Bečića oktobra 2023. za kojeg je Mehmed Zenka neprihvatljiv. A zašto je za Demokratsku Crnu Goru neprihvatljiv Mehmed Zenka? Recimo zato što su Demokratskoj Crnoj Gori prihvatljivi samo “disciplinovani” pripadnici manje brojnih naroda, kako je jednom u Parlamentu Aleksa Bečić označio Albina Ćemana, rekavši da je Ćeman „disciplinovani musliman“. Dakle, mogu se uzeti u obzir samo oni muslimani koji služe interesima zvaničnog Beograda. A Mehmed Zenka nije jedan od takvih. Zato što bi u Vladi u kojoj bi bio Mehmed Zenka bilo i otpora svakom anticrnogorskom i antidržavnom naumu. Zato što Demokrate ne bi mogle disciplinovati Mehmeda Zenku Mehmed Zenka nije prihvatljiv. Kao što su, recimo, disciplinovali svog istaknutog Ćemana, ili Kolića, koji je ispred podgoričke Sahat-kule teatralno klanjao za zdravlje progonjenog i ugroženog Jovana Mićovića, uz poziv upućen braći muslimanima: „Mi smo braća, a brat ugroženom bratu mora priskočiti u pomoć i pomoliti se za njega, za njegovo zdravlje i spas. Niti jedan čovjek ne smije slušati, a naročito ne poslušati glasove koji pozivaju na nasilje, bratomržnju i ratove, a koji dolaze od ljudi zarobljenih u prošlosti. To nije budućnost naših porodica, naše zemlje i naše djece…“.
Molio je tako sa sve scenografijom i rediteljem Kolić za zdravlje Jovana Mićovića, viktimizirajući čovjeka mržnje, koji poziva na nasilje i ratove. Sve je divno rekao boleći Dženan Kolić, samo je malčice izvrnuo svijet naopačke, samo je malčice okrenuo stvarnost naglavačke pa je vuka jagnjetom zvao. Molio je za zdravlje istog onog Jovana Mićovića koji drži parastos četnicima i slavi Ratka Mladića. Eto, to vam je Demokratska Crna Gora, a Kolić paradigma „disciplinovanog muslimana“. Zato Mehmed Zenka nije prihvatljiv. Red, rad, „srpski svet“ i disciplina. Odijelo i kravata, gomila partijskih saopštenja bez sadržaja, i ksenofobija, koja se ni vulkanom demagogije ne može skriti.
