Miroslavljevo jevanđelje jedan je od najčuvenijih iluminiranih rukopisa srednjega vijeka nastalo krajem 12. vijeka. Nastalo je u posljednjim godinama Dukljanske kraljevine.
Ono omogućava pogled unazad, jer je istovremeno i likovni izvor najstarije dukljansko zetske minijature od koje nije očuvan nijedan spomenik. Moramo, međutim, podsjetiti da su u prethodnom periodu Zeta i Hum bili sastavni djelovi kraljevine Vojisavljevića XI/XII vijeka.
U vrijeme kada je zahumski knez Miroslav gradio svoju zadužbinu u Bijelom Polju, zaželio je da joj pokloni ćiriličko rukopisno jevanđelje, kao još jedan trag koji će o njemu ostati poslije smrti. U Bijelom Polju nije tada bilo nikakve skriptorije. Nije, uostalom, primijećeno da je postojala ni poslije, kad je crkva dovršena.
Jedini razvijeni kulturni centar u kojemu je moglo da nastane onakvo Miroslavljevo jevanđelje istraživači su, nakon duge potrage, našli u - Kotoru. Iako nastalo u vrijeme Nemanjića, ovo je jevanđelje D. Bogdanović nazvao graničnim spomenikom "samostalnog razvoja zetske književnosti" (Istorija Crne Gore, I/1, 1970: 96), zato što takvo djelo nije moglo da nestane bez bogate prethodne prepisivačke i iluminatorske djelatnosti.
Bogdanović je, kao bogoslov, ustanovio da ono sadrži "više od 120 čitanja koje se ne slažu ni sa službenim čitanjem istočne crkve niti sa službenim čitanjima drugih slovenskih, mlađih aprakosa" te da ono "čuva karakter staroslovenskih aprakosa" i da je "van uticaja liturgijskih promjena u vizantijskoj crkvi" (isto, 99-100). Sigurno je prepisano sa katoličkog glagolskog predloška.
Pergamentni kodeks sa 296 minijatura, zastavica i inicijala na 181 listu, po narudžbini humskog kneza Miroslava, pisan ćiriličkim slovima na staroslovenskom jeziku, preveden s grčkog aprakosa (jevanđelistara), ocijenjen je prilikom publikovanja kao „nešto sasvim posebno, neviđeno... nemoguće za slovenske ćirilske rukopise“ (F. Buslaev).
Minijature Miroslavljeva jevanđelja izazvale su čuđenje u naučnome svijetu stoga što su neočekivanom bujicom elemenata romaničkog slikarstva potpuno odudarale od savremenih, vizantijskih ilustracija kojima su opremani prvi slovenski rukopisi u skriptorijama Makedonije, Bugarske i Rusije. Tada, krajem 19. vijeka, o umjetnosti Zete nije se govorilo ni pisalo.
Kolorit, tehnika crtanja i način na koji je tretirana zoomorfna i biljna ornamentika inicijala u koje je, pored životinjske, umetnuta i ljudska figura u osnovi su romaničkog karaktera. Raščlanjivanjem kolorita dolazi se do osnovnih boja ranoromaničke ornamentike – zelene, crvene i žute.
Umjesto da budu rađene na zlatnoj podlozi kao vizantijske, neke minijature su pokrivene zlatom. Inicijal se veličinom (do 18 cm) udaljava od početnoga slova vizantijske minijature i približava inicijalu takozvanih „džinovskih“ kodeksa beneventanskih skriptorija. Beneventanu, kao i preromaničku umjetnost građenja i slikanja, u Zetu su prenosili benediktinci iz južne i srednje Italije.
Za razliku od zapadnjačke „zvjerinje“ ornamentike, likovi svetitelja odišu vizantijskom ikonografijom, no s jakim naglaskom romaničkog stilskog pojednostavljivanja figure date površinski. Kodeks tako nastalih sinteza dva osnovna stila evropske srednjovjekovne umjetnosti ne bi se mogao pojaviti da se u Duklji - Zeti nije u dužem periodu razvijala umjetnost iluminiranja, slikanja al fresco, rezanja u kamenu i građenja u skladu s napredovanjem društveno-političkog i kulturnog razvoja.
