Početkom 20. vijeka konzervirani ostaci trolisne crkve sv. Jovana u Zatonu bili su zakonom zaštićeno kulturno dobro. Tu zaštitu crkva je dobila kao vrijedan spomenik sakralne arhitekture 1987. godine, kada je upisana u registar zaštićenih kulturnih dobara.
Danas nakon obimnih neimarskih zahvata neimara SPC, na njenom mjestu se može vidjeti „nešto“ što teško da ćete sresti na prostorima Balkana a i šire. To nešto je potpuno nova crkva, nastala na temeljima vrijednih ostataka stare trolisne crkve, na zakonom zaštićenom arheološkom lokalitetu.
Tako da se ovo može uzeti kao primjer da što su stariji ostaci na nekom poznatom arheološkom lokalitetu, to su izgleda neimarima SPC miliji za obnovu. Obnovu do neprepoznavanja. Tu arheološkim lokalitetima izgleda ne pomaže ni stavljanje pod zaštitu države. Za SPC u Crnoj Gori izgleda ne važe odredbe Zakona o zaštiti kulturnih dobara. A trebalo bi, jer ovakvim radnjama SPC uporno osiromašuje crnogorsku kulturnu baštinu.
Za Crkvu Sv. Jovana, u Zatonu, pretpostavlja se da je nastala od 9. do 11. vijeka. Crkva Sv. Jovana bila je u obliku trikonhosa. Bila je jedan od rijetkih primjera očuvane osnove ovog tipa naše srednjovjekovne arhitekture. Danas više nije zahvaljujući preduzimljivosti neimara SPC i inertnosti službi zaštite koje su trebale da brinu o crnogorskoj kulturnoj baštini.
Ostaci Crkve Sv. Jovana nalazili su se na aktivnom seoskom groblju, u mjestu koje se naziva Voljavac, u selu Zatonu kod Bijelog Polja. Doskorašnji konzervirani ostaci crkve, visine preko jednog metra, pokazivali su da se radi o rijetkim ostacima građevine trikonhalne osnove.
Kasnije je na njoj bio dozidan narteks sa po jednom pravougaonom prostorijom sa lijeve i desne strane. U literaturi se može pročitati da je prema nalazima grobova jedna od ovih prostorija sližila kao grobna kapela, a druga kao zvonara.
Prvobitna crkva je zidana lomljenim pritesanim kamenom, a spolja je bila malterisana. Po fragmentima freskomaltera može se zaključiti da je bila živopisana. Pronađeni su bili ostaci starog poda od kamenih ploča. Na jednom grobu bila je upotrijebljena rimska ara, što svjedoči da je ovo područje bilo naseljeno i u rimsko doba.
U literaturi se takođe kaže da su najbliže analogije Crkvi Sv. Jovana u Zatonu, Crkva Sv. Nikole kod Nina, u Dalmaciji, Sv. Krševana kod Glavatoka na Krku i trikonhalna crkva u Drivastu kod Skadra, sve nastale između 9. i 11. vijeka.
Sličnost Crkve Sv. Jovana dozvoljavala je da se vrijeme njene izgradnje može okvirno datovati u kraj 11. vijeka ili početak 12. vijeka.
Karakteristične apsidiole koje su se po riječima stručnjaka javljale samo još na Crkvi Sv. Pantelejmona u Ohridu, upućivale su i na moguće starije izgradnje. Sve ovo je trebalo da bude predmet daljih istraživanja na ovom vrijednom arheološkom lokalitetu crnogorske kulturne baštine. Ali nije, zahvaljujući „neimarskom“ pregnuću SPC, koje sprovode evo već trideset i kusur godina. I izgleda ne misle da stanu.
Po ovome što danas vidimo, njima su očigledno dozvoljene sve vrste radova na kulturnim dobrima. Pa čak i one koje se kose sa Zakonom o zaštiti kulturnih dobara. Kako stvari stoje, radovi SPC su još u toku, a učinak će se tek vidjeti. I gubitak Crne Gore u zaštićenim kulturnim dobrima.
