Toliko je aktuelna vlast dovela sebe do apsurda, da se s pravom postavlja pitanje da li se može uopšte govoriti o vladi koja još traje ili kao o nekakvom bivšem tijelu od koga su ostale samo krhotine.
Pođimo redom: povodom slučaja Leposavić više nego je jasno objelodanjeno da iza ministrovog stava o genocidu u Srebrenici, sa malim izuzecima, bukvalno stoji čitava vladajuća većina. Sam Leposavić „gordo“ tvrdi da mu je kompletna vlada čestitala na pomenutoj izjavi. Što je još nakaradnije, vladajuća većina ne krije da se o jasnom postojanju genocida ipak „pozitivno“ izjasnila, ali, kako sama kaže, pod pritiskom međunarodne zajednice. Zaista, više nego bruka, jer vlada koju je formirala jedna, nije važno koliko istorijski dokazano fašisoidna crkva, nema dovoljno obrazovanja, kulture i stila da, koliko toliko, svoj grijeh zabašuri. Tako se, bez prevelike potrebe, svukla do gola, čak bez imalo svijesti da je trebalo pokriti bar svoje stidne djelove.
Posebna je priča vezana za totalnu političku neukost i poslovičnu prazninu Demokrata, koji neće glasati za smjenu ministra Leposavića da im ne kažu kako glasaju sa DPS-om? Ima li išta, zaista, gluplje i površnije od nesrećnih Demokrata? Znaju li oni bar toliko da i njih, kao sve ostale, budno prati međunarodna zajednica ili bar Evropska unija? Neka ne misle da Evropsku uniju mogu prevariti kao nedavno nikšićke birače koji su ih onako častili brojnim glasovima.
A i sve ostalo, što se ove vlasti tiče, munjevito je krenulo nizbrdo. Vršilac dužnosti rukovodioca ANB, uz znanje čitave domaće i međunarodne javnosti, uspio je prisiliti svoju nedužnu saradnicu da za nezakonito odavanje tajnih podataka preuzme šefovu krivicu na sebe. Dakle, opet bruka bez lijeka. Da ne govorimo o dugom eksplicitnom tvrđenju Vlade da, uprkos jasno izraženom negativnom stavu Venecijanske komisije, prvo ne treba tužilačkoj instituciji Specijalno tužilaštvo, pa eto sad treba! Zbog toga što ne umiju, a i ne mogu lako smijeniti Katnića, izmišljaju potpuno novo i u svjetskoj pravnoj praksi nepoznato tužilaštvo, pa zatim pik ponovo, priznaju da ne znaju baš ništa.
Da je riječ o vladi koja, bez obzira na mogućnost da će možda još koji dan trajati, uveliko označava prošlost, predstavlja način i stil neposrednog obraćanja „narodu“ predsjednika Krivokapića: „Poštovani narode“!? Kao da vidimo onu nacionalističku olupinu od pjesnika Milovana Vitezovića, koji se, baš istim riječima, obratio masi na čuvenom Slobodanovom mitingu na Ušću, neposredno pred početak krvoprolića kome smo bili svjedoci. Ne mogu se srpski nacionalisti lako osloboditi klišea. Oni od klišea ne samo intenzivno žive, nego i svakodnevno zagorčavaju život, prije svega Crnogorcima.
No, uostalom, da vidimo što predsjednik Krivokapić pod narodom podrazumijeva? Vitezović je, bez sumnje, kad je govorio na Ušću obraćajući se okupljenima riječima „Poštovani narode“, pod narodom podrazumijevao Srbe. Vjerovatno Srbe podrazumijeva i Krivokapić, ali u Crnoj Gori postoje još i Crnogorci, ali i Bošnjaci i Muslimani, i Hrvati i Albanci obiju vjera. Zna li to, zaboga, Krivokapić? Koliko god je Crna Gora mala, ako neko hoće da se u njoj obrati masi mora imenicu narod upotrijebiti u množini.
Ako sve to naprijed rečeno za trenutak apstrahujemo, ostaje veliko pitanje zbog čega se i vlada i vladajuća parlamentarna većina baš nimalo ne stide zbog svoga transparentnog skretanja sa evroatlantskog puta na koji se u svojoj navodnoj djelatnosti pozivaju. I jedni i drugi najozbiljnije misle da i ako gospodin Leposavić bude dobio crveni karton da se suštinski ništa neće promijeniti. To je užasno daleko od realnosti. Leposavićev bilo odlazak ili ostanak, traži da se promijeni još mnogo stvari, pri čemu je vladin pad najrealnija opcija.
Što se tiče najave da će vlada, bez Skupštine, donijeti odluku o crnogorskom državljanstvu, kojom se oduzima pravo glasa desetinama ili stotinama hiljada crnogorskih građana na radu u inostranstvu, a favorizuju izbjegli u Crnu Goru tokom ratnih događanja, nije teško uočiti da u korist, u najmanju ruku, stvaranja „srpskog sveta“ očekivani etnički inženjering trijumfuje. Poznato je da su naši iseljenici u zapadne zemlje spremni da ostave posao i žrtvuju još ponešto da bi došli u Crnu Goru na glasanje onda kad procijene da Crnoj Gori za njenu nezavisnost i opstanak to zaista treba. Tako je bilo i za referendum, jer ponos koji naši iseljenici osjećaju baštineći svoju zastavu na Ist Riveru i diplomatsku službu svoje države nadoknađuje svaku njihovu žrtvu. Ne znaju to ni Krivokapić ni Leposavić ni Abazović.
