Četnički vojvoda na čelu Skupštine Crne Gore nije Sudnji dan. Ma koliko se činilo dramatično. Jeste prilično neugodno, ali nije nešto što nijesmo očekivali. Naš horizont očekivanja nije iznevjeren. Naprotiv, ravnogorski vojvoda na čelu Skupštine prirodan je sljed događaja. Naprotiv, bili bismo iznevjereni da je kojim slučajem nova, ne crnogorska, već vlast Crne Gore, sačinjena od ljudi koji nijesu u službi velikosrpskog nacionalizma.
Simbol zla, koji je u Crnoj Gori vaskrsao i danas živi poput ambicije Željka Ivanovića da napiše kolumnu koja se da pročitati, mračne podrume Crkve Srbije nije napuštio juče, već avgusta 2020. Stoga, pitanje je nad kakvom se to skarednošću čudimo? Zar nije i njegov prethodnik bio jednako posvećen sluganstvu Aleksandru Vučiću i njegovim crnim mantijama? Zar je Aleksa Bečić bio španski borac, nosilac spomenice i branič antifašizma? Nije. Bio je i ostao nešto mlađi i drugačije odjeveni Andrija Mandić. Spisak želja beogradskih gazda s istom posvećenošću ispunjavaju i jedan i drugi. Samo hipnotisano stado mogu zavarati mantre Demokrata. Mantre koje do u beskonačno ponavljaju od svoga osnivanja. Valjda ne razumijevajući da su već skoro pa četiri godine vlast crveni šarlatani i dalje recikliraju imbecilne parole o borbi protiv mafije. Jer, hrabro se broji.
I zaista, hrabrost je godinama 24h na dan izgovarati jedno te isto, te jedno te isto. Hrabrost je lagati, a ne računati na posljedice laži. Hrabrost je lagati, a očekivati da će bilo koje zdravorazumsko biće povjerovati u vaše laži. Partijska doktrina Demokrata počiva na vazduhu, na magli. Oni su čardak ni na nebu ni na zemlji. Njihova kuća je od slame. Bez temelja, bez zidova. Tekst lišen sadržaja. No, nas ne mogu zavarati. Njihova ideologija je istovjetna ideologiji Demokratskog fronta. Uprkos njihovoj prijevarnoj prirodi, koja beskrupulozno ribari izgubljene duše.
Ipak, kako bismo razumjeli aktuelni politički trenutak moramo se vratiti na početak. Uvijek se moramo vraćati na početak i one koji su zloduh velikosrpskog nacionalizma oslobodili iz boce. One koji su 2020. zaigrali četničko kolo. Kolo nalik krvavom četničkom kolu koje se igralo oko ubijenih partizanskih heroja Sava Ilića, Nikole Đurkovića, Danila Pavičića i Stjepana Šarenca. Uvijek se moramo vratiti na one koji su 2020. poveli neko novo četničko kolo.
Vratimo se onima koji danas odlaze na smetlište istorije, i čija će sramna imena zauvijek ostati zapisana i upamćena. Kultura śećanja je naša obaveza. Vratimo se Miodragu Peroviću, Šerbu Rastoderu, Žarku Rakčeviću, Dritanu Abazoviću, Boženi Jelušić, Suadi Zoronjić, Filipu Adžiću i svim ostalima koji su zaigrali kolo sa sljedbenicima dželata bokeljskih ilegalaca. Sa sljedbenicima ubica Ljuba Čupića. Sa sljedbenicima ideologije koja je strijeljala preko 8000 srebreničkih mučenika. Sa sljedbenicima onih koji su razarali Vukovar, a Sarajevo 1425 dana držali pod opsadom, ubivši 1601 dijete. Vratimo se njima, i nikad ih ne zaboravimo. Jer, oni su uzrok, a sve što će nakon avgusta 2020. uslijediti tek je posljedica. Zato, nije ovo kijametsko doba. Otišli su najgori. Oni koji su, kao niko i nikad u istoriji ove zemlje, izdali Crnu Goru, a njeno sakralno blago predali u ruke tuđoj crkvi. Andrija Mandić bi i dalje štrajkovao glađu, ponižen i uvrijeđen, da nije bilo njih. I dalje bi bio glumac u igrokazu „Ugroženo srpstvo“! I dalje bi pozivao ratne drugove i otkopavao oružje da nije bilo njih. I dalje bi palio crnogorsku zastavu da nije bilo njih. Zato, ne zaboravimo ko je kolo poveo. Ne okrenimo drugi obraz. Otišli su najgori.
A jednom kad se Crna Gora vrati sebi, kad njeni sudovi i tužilaštva ne budu potčinjeni episkopima okupatorske crkve, svi oni će biti pozvani na odgovornost. Znate, izdaja ne zastarijeva. Nije to obijena trafika, ili orobljena banka. To je prodata zemlja. To je prodata Crna Gora. A jednom će, kako je to majstorski napisao dragi Mile Stojić, doći drugi. Valjda nije nužno napominjati da to nije napisao u vezi sa zbivanjima u Crnoj Gori, već u vezi s univerzalnom istorijom beščašća. Pjesmu prenosim u cjelosti, u nadi da mi ovaj veliki pjesnik to neće uzeti za zlo.
„Doći će drugi i reći će
Naopako je to što ste radili
Vaše su mostove progutale rijeke
Vaše ceste vode u ponore
Vaši su hramovi bordeli
A vaši sveci haramije
Vaši su kruhovi kamenje
A vaše ribe zmije
Pogazili ste sve časne riječi
I vaš je zavjet izdaja
Ne ide to tako
Ne može to dugo
Vaše su ljubavi lažne
A vaše mržnje istinske
Doći će drugi i reći će
Gonite se, ne
zaklanjate nam zvijezdu
Sklonite se u zasluženo ništavilo.“
Zaista će doći drugi. A drugi neće zaboraviti. Drugi će učiti iz već viđenog. Iz gorkog taloga iskustva.
