Pretpostavićemo da je Demokratski front Crne Gore obaviješten o glasanju u Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija. Iznenađenju nema kraja – bar kada se o ostatku svijeta radi.
Republika Srbija je, naime, podržala rezoluciju kojom se osuđuje agresija Ruske Federacije na Ukrajinu.
Kako će to svojoj pastvi objasniti stranke kojima atribucije “pro-srpska” i “pro-ruska” nisu mrske? Opet izdaja? Ili se radi o nekom tajnom dogovoru sestrinske Srbije sa majkom Rusijom? (Svi znamo: sve što rade Srbija i Rusija je ispravno i prihvatljivo, što god da rade!) Ili je, možda, stalni predstavnik Srbije uUN samo pritisnuo pogrešno dugme?
Jedno je sigurno: tim je glasanjem na Ist riveru trio na čelu DF ostao u društvu pet zemalja na Globusu, koje su glasale protiv te odluke svjetske zajednice: Rusija, Bjelorusija, Sirija, Eritreja i Sjeverna Koreja. Kakva petorka!
Za to vrijeme, u Crnoj Gori se vodi bitka oko procedure i (podrazumijevajućih) pravila u Skupštini. Koja se više ne podrazumijevaju.
Naredbe i instrukcije sada stižu iz Kremlja. Ne koriste se “mrtve kutije”, niti razmjena informacija u tmini bioskopskih sala. Ni bugarski kišobrani (još uvijek) nisu u upotrebi. Poruke i uputstva se prenose na očigled svih. Pobogu, to su samo nevini diplomatski razgovori, a slučajni privremeni predsjedavajući S. Bulajić detektuje “povećano interesovanje diplomatskih krugova za razgovore sa predstavnicima Demokratskog fronta”. Kako da ne.
Ali je poruka zato jasna: “razvaljuj!”. Tajming je perfektan – ovoga puta to kažemo bez šale. Dok se ruska ratna zvijer valja po Ukrajini, uništavajući ljudske sudbine i živote nebrojenih nedužnih Ukrajinaca, ali i rusku istoriju, da ne zaboravimo, lideri “ugroženog naroda” u Crnoj Gori igraju se najopasnijom vatrom.
Trenutak im se čini pogodnim. Putinova ratna mašina sije smrt i to je dovoljan razlog za egzaltaciju. Opšta ofanziva, na svim frontovima. Rusija pobjeđuje na svim frontovima. (Mada to zvuči poznato. zar ne?)
Zato laž o “ugorožavanju izborne volje” i o “prevari naroda” sada još ljepšte zvuči. To jest – još jače odjekuje. Čak i Noćni vukovi zavijaju u prisustvu odlazeće-dolazećeg Abazovića. I to odjekuje.
Probe za haos su već započele: blokiranje saobraćajnica po redu i programu. U shemu zaustavljanja života u Crnoj Gori uključene su i Crvene Kravate. Njihov karavan putuje od grada do grada, šireći (opet!) istinu o “izdaji”. Poruka je izravna i nepromijenjena: možemo i da propadnemo, svi mi, ali i to mora da bude – bez učešća DPS! Logično.
Dok su inostrane diplomate na službi u Podgorici svoje čuđenje i nevjericu povodom ponašanja i političkih poteza DF i Demokrata (a u posljednje vrijeme – mada je to druga tema – i povodom raznovrsnih egzibicija D. Abazovića) zamijenile indignacijom i distanciranjem, scenario o reakciji gnijevnog naroda dobija glavnu sporednu ulogu u liku pomenutog S. Bulajića.
G. Bulajić ne želi i neće zakazati sjednicu Skupštine. G. Bulajić takođe opstruira rad i donošenje odluka na sjednici Savjeta za odbranu i bezbjednost.
Obje su opstrukcije usmjerene na političku kompromitaciju i destabilizaciju Crne Gore. I unutar naših granica, a posebno prema našim saveznicima. Ukoliko je ranije bilo dvojbe o namjerama Demokratskog fronta – sada su otklonjene. Komandne linije vode do Moskve, sa ili bez zaustavljanja u Beogradu, svejedno.
Nezavisnost Crne Gore bi se mogla i nekako pretpjeti (naravno, uz uslov da se svede na praznu čauru i šareni mjehur od sapunice), a članstvo Crne Gore u NATO je apsolutno neprihvatljivo, đe ni čaura, ni mjehur nisu poželjni. To čak pokazuje i formalno nadležna za uredno obnašanje dućnosti ministrice odbrane, koja sabotira sopstveno ministarstvo i sopstvenu državu.
Nameće se, dakle, pitanje: kako protiv ovoga? Ima li Crna Gora mehanizme, političku snagu i vještinu, mudrost da ne pominjemo, da se odupre ovim očevidnim udarima na njen mir i elementarnu stabilnost? Kako se oduprijeti, ko će se oduprijeti?
Kakvi god da su odgovori – oni moraju biti zasnovani na zajedničkom djelovanju demokratskih crnogorskih snaga i svih manjinskih partija. Ako je ovo bilo prije (opet ćemo iskoristiti istu sintagmu) podrazumijevajući opšte mjesto i politička taktika i strategija koja se nametala kao jedina logična i sa šansom da bude efikasna, sada je to postalo pitanje – biti ili ne biti.
Ako su propuštene ranije šanse – sve i da su tadašnji razlozi i opravdanja imali nekakvo, makar i površno, opravdanje – crnogorska politička, ekonomska i bezbjednosna zbilja, uključujući kretanja u raspoloženju javnog mnjenja (da se razumijemo – onog dijela koje ne učestvuje u skupovima podrške Rusiji i u blokadama Crne Gore), nameće samo jedan i jedini odgovor.
Zajedništvo je neophodno. Ono je uslov opstanka Crne Gore kao autentičnog društva, koje će poštovati i čuvati naše različitosti, ali koje će promovisati i odbraniti naše postojanje.
Ako je izgovora i opravdanja ranije i bilo – sada ih više nema.
