Baš mučan: Uprava za izvršenje krivičnih sankcija nije dozvolila predstavniku Centra za monitoring i istraživanje da posjeti bivšeg glavnog specijalnog tužioca. I to uprkos odobrenju koje je predstavnik Cemija imao od predsjednika Višeg suda Borisa Savića?!
Nije poznato ime dežurnog službenika, ali je uprava UIKS-a, kasnije tokom dana, požurila da objasni kako je sve bilo - u skladu sa procedurom, odnosno ,,Pravilnikom o bližem načinu izvršenja pritvora“. Što će reći da su – pozdravili potez službenika UIKS-a.
Iz Višeg suda se nijesu oglašavali. Kao da im je bilo nekako sasvim normalno da njihovu odluku ne želi da poštuje neki anonimni dežurni službenik. Čija je, izgleda, riječ jača od one predsjednika Višeg suda!
Ili, možda, taj dežurni službenik UIKS-a bolje od sudije zna kako da tumači zakone?! Pa ispada da je neki zatvorski pravilnik o posjetama u crnogorskim zatvorima jači od crnogorskog zakona koji je usvojila Skupština Crne Gore.
Da, upravo je tako: član 183 Zakona o krivičnom postupku, koji reguliše ,,primanje posjeta i dopisivanje pritvorenog lica“, vrlo precizno određuje da ,,pritvoreno lice mogu posjećivati predstavnici međunarodnih komiteta protiv torture, Međunarodnog komiteta Crvenog krsta, kao i predstavnici međunarodnih organizacija koje se bave zaštitom ljudskih prava kad je to predviđeno potvrđenim međunarodnim ugovorom“.
A onda jasno definiše i ulogu domaćih nevladinih organizacija.
"Po odobrenju predsjednika suda pritvoreno lice mogu posjećivati predstavnici domaćih organizacija koje se bave zaštitom ljudskih prava", piše na kraju trećeg stava člana 183.
Dakle: po odobrenju suda, koje je potpisao lično Boris Savić, predstavnik Cemija je morao da bude pušten da provjeri stanje Milivoja Katnića i uslove koje ima u pritvorskoj jedinici.
Morao jeste, ali mogao - nije. Jer je neki dežurni službenik odlučio da je jači od zakona. Ili da mu se, jednostavno, ne sviđa Milivoje Katnić. Ili, možda, taj predstavnik tog nekog Cemija.
Kako to? Lako, može mu se u Crnoj Gori gdje, očito, vlada državno bezakonje.
41
