Poslije nepunih 48 sati isti Krivokapić obrnu ploču pokazujući što se krije iza maske umiljatog domaćina i vjernika, kako sam sebe vidi i naziva.
“Nakon 30. avgusta ponio sam krst mog naroda koji je bio otpisan od strane različitih centara moći, što inostranih, što domaćih. Naroda koji se vratio nakon dugog sna i pokazao da ne namjerava da povije kičmu i dopusti da ga zauvijek odnesu kovitlaci istorije. Draga braćo i sestre, j a taj krst nosim i danas… Iskreno vas molim da mi vjerujete da ću do posljednjeg svog daha biti i jesam vaš saborac”, poručio je duhovni vođa u fotelji predsjednika Vlade, da bi poslije ovakvih riječi tim istim “gordim građanima” zaprijetio da će viđet’ svoga boga, odnosno da će “vladat red i zakon”, na kojeg nijesu navikli!
Ovakve prijetnje premijer je uputio nakon što je vozač službenog automobila koji koristi Vlada, a u kojem je bila njegova kćerka, jurnuo u masu građana koji su blokirali ulicu u znak revolta zbog najava promjena demografske strukture Crne Gore i etničkog inženjeringa.
Tada su povrijeđena dva Nikšićanina, ljudi starije životne dobi, koji su imali ludu sreću da ne završe pod točkovima Vladinog automobila, čiji se vozač nije ni zaustavio da provjeri što se dogodilo sa dvojicom ljudi koji su ostali da leže na asfaltu.
Ovaj incident, međutim, nije kod Krivokapića izazvao ni trunku zabrinutosti za povrijeđene građane, ali je zato žestoko priprijetio “divnom i časnom narodu Crne Gore” da će platiti za suze njegove kćerke, ne objašnjavajući zašto se kćerka vozi službenim autom i zašto je štićeno lice.
Ako za bahato ponašanje Vladinog vozača premijer nije tvitnuo ni slova osude, već krivicu prebacio na “svoj narod”, što mogu da očekuju građani Crne Gore od Zdravka i njegove družine? Je li to pomirenje i sloboda u koju nas ubjeđuju od 30. avgusta prošle godine? Ili je ovo uvod u diktaturu koju je predsjednik Vlade i najavio kada se emotivno opraštao od ministra pravde, ljudskih i manjinskih prava Vladimira Leposavića, kojeg, uzgred, uopšte ne interesuje što premijer misli. Istina, premijer se “ogradio” da ne želi da bude diktator, ali istovremeno poručio da to “možda može”. Da bi nam bilo bolje i da bismo krenuli dalje. Tako kaže.
Jer, on “vidi više nego ostali”. Služeći se Njegoševim stihovima “Ko na brdu ak i malo stoji, više vidi no onaj pod brdom”, obavijestio je “svoj narod” da mu je “gospod dao iskušenje da stoji na brdu i da vidi malo dalje od većine građana naše gorde i ponosne Crne Gore”. Ne znamo što je ovaj duhovnik vidio sa brda, ali su dvojica Nikšićana to već osjetila na svojoj koži.
