Elem: “stara većina” je već zagazila u zonu kršenja Ustava. Ponovo usvojeni Zakon o izmjenama i dopunama zakona o predsjedniku je tačka sa koje – u ustavno-pravnom i u smislu političkog legitimiteta – nema povratka. Ustav je nepovratno prekršen.
Prikupljanje već prikupljenih potpisa ne mijenja suštinu i karakter političkog izbora koji su napravili Demokratski front (DF) i njegovi voljni&nevoljni saveznici. Poslije tri mjeseca (i svih dešavanja koja su pratila puzajući državni udar) poslali su Predsjedniku dopis za koji znaju da neće biti potpisan.
I prije tog potpisa koji neće doći, “mandatar” i (samoproklamovani) kandidati za ministre poslali su jasne poruke, koje ne ostavljaju nikakvu sumnju u njihove namjere.
U tome, logično, prednjači poslanik Lekić. “Profesor” koji nije profesor izrekao je nekoliko priznanja koja ne mogu ostaviti ravnodušnim ni one malobrojne u diplomatskoj zajednici u Podgorici koji ne žele da se sjete njegovih stavova i glasanja, tj. odsustvovanja sa glasanja – od crnogorskog referenduma, preko crnogorskog i makedonskog članstva u NATO, sve do ruske okupacije Krima i februarske agresije na Ukrajinu. Lekić je, “naravno”, za crnogorsko članstvo u EU, ali je, isto tako, protiv toga da Crna Gora bude kolonija (sic!) Zapada. Uzgred je američke jasne poruke da se ne formira neustavna vlada proglasio nevažnim – to jest g. Eskobara je nazvao irelevantnim, ako vam to pitomije zvuči. Da ne pominjemo pokušaj retuširanja političkih stavova DF apropos ruske agresije i sankcija , što su Mandić i kompanija odmah i definitivno demantovali, zahtjevom da Crna Gora ukine sankcije njihovim ruskim nalogodavcima. Lijep početak g. Lekića, nema što. To jest kraj, da budemo precizni.
Ne zaostaje mnogo ni tehnički premijer Abazović, kojem se baš i ne odlazi sa te odlazeće funkcije. Njegove su muke posebne. Teza da EU neće ni obratiti pažnju na dešavanja u Podgorici doživjela je promtni brutalni demanti. Kabinet g. Borelja je odbio komunikaciju sa odlazećim premijerom i odlazećim vršiocem dužnosti ministra vanjskih poslova. Koji bi sada želio da bude/ostane koordinator svih službi bezbjednosti. Vrag je odnio šalu – ne samo kada se o preprodaji konfiskovanih cigareta radi. “URA zahtijeva …” glase novinski naslovi. Ali, vrijeme zahtijevanja i uslovljavanja je prošlo. Abazović možda može da pokvari, ali da uslovi i ucijeni – više ne može. Ako bude kvario i pokvario, biće to zbog bezbjednosnog aparata i čvrstog stava Zapada da to ne treba da ide u ruke agenata Rusije.
Zna to i g. Medojević, jer se to i na njega odnosi. On je ostao posljednji predstavnik Pokreta za promjene koji ima neke posebne (lične) zahtjeve. I njegove se namjere (kakvog li iznenađenja!) takođe tiču službi bezbjednosti. To mu je ultima. Ko ima vremena i nerava da pročita bar dio objava ovog lidera iz DF grupacije – lako će utvrditi ko bi iz partija “stare većine” i dvije posljednje vlade mogao biti anksiozan i nervozan zbog takve Medojevićeve povišene ambicije. Dramatična situacija i natezanje – kao u “Hamletu iz Mrduše Donje”, citiramo: “Ili ću ga ja tebi, ili ćeš ga ti meni, pitanje je sad!”.
Taj pogano-šaljivi citat odslikava svu dramu unutar redova većine od 41. Ne pomaže tu, jasno je, ni saznanje, odnosno realnost, da kompromitujuće podatke, za sve pomenute i nepomenute, odavno imaju službe i na Istoku i na Zapadu, a i u susjedstvu.
Borba za ANB će se voditi do kraja.
I tu zaista dolazimo do kraja, do ključne dileme, odnosno dva moguća scenarija.
Ako vlada sa Lekićem ne bude formirana, to će značiti da je pritisak Zapada (Vašington, pa Brisel) ipak bio prejak za lokalne izvršioce ustavnog puča/državnog udara. Popustiće URA/Abazović, kojima baš i ne odgovara da budu samo ukras u novoj konfiguraciji. DF ne može dozvoliti da se drugi igraju operativnim podacima koji ih duboko kompromituju. Abazović je bez te pozicije samo glineni golub.
To bi, nadalje, značilo da je potreban i moguć dogovor oko četiri nove sudije Ustavnog suda i, odmah zatim, da će biti raspisani prijevremeni parlamentarni izbori, prije ili istovremeno sa redovnim predsjedničkim.
Za Crnu Goru bi to, u datoj situaciji, svakako bio bolji izbor.
Druga je opcija da neustavna vlada ipak bude formirana i proglašena u Skupštini.
Taj scenario implicira nemogućnost dogovora oko Ustavnog suda i raspuštanje Skupštine, što ostaje ustavno pravo Predsjednika. Ne treba sumnjati da ni taj potez Đukanović ne bi želio da povuče bez pune koordinacije sa međunarodnom zajednicom (čitaj: Zapadom, odnosno Briselom i Vašingtonom) i to u uslovima i u trenutku kada sve druge opcije budu iscrpljene. Ali, za te postupke i procedure su potrebni vrijeme i elementarno stabilne političke i ukupne prilike.
Reakcija javnosti se ne može isključiti iz ove jednačine. Sporadični “protestni skupovi” bi, neizbježno, prerasli u permanentne proteste.
Druga opcija, dakle, znači neregularno stanje, konfrontacije i pravno-politički haos. To je put koji partije i lidere većine od 41 trajno konfrontira sa Zapadom. To je put koji vodi prema Moskvi.
A to je onda put bez povratka – i prije neizbježnog poraza Rusije u Ukrajini.
