Gabrijel Eskobar je tri dana tutnjao Crnom Gorom; razgovarao je sa više desetina ljudi, od uticajnih državnih zvaničnika do onih malog uticaja; pričao sa političarima od formata i sa onim bez formata, sastajao se sa provladinim i nevladinim aktivistima, sa novinarima i političkim propagandistima...
Tek će se svoditi računi, ali jedno je već sada izvjesno: svi koji su posjetu Bajdenovog izaslanika očekivali kao dolazak američke konjice koja će, kao u vesternima, u posljednji čas da ovđe zavede red – ostali su prilično razočarani.
Da, Eskobar nije donio gotova rješenja. Ne zato što nije htio, već zato što ih SAD za sada i nema. Ali, američki čovjek zadužen za Zapadni Balkan precizno je mapirao probleme i tek valja čekati na vrijeme kada će, i kakve će, Vašington povući poteze.
To ne znači da će do tada u Crnoj Gori sve ostati isto. Naprotiv.
Umjesto analize brojnih susreta važnog Amerikanca, bitnije je razjasniti izostanak jednog razgovora – onog sa ljudima iz Demokratskog fronta, najjačeg saveza unutar parlmanetarne većine. Uzaludno su iz te grupacije vapili za susretom, džaba su iz Beograda urgirali da makar neko iz DF-a bude pozvan, Eskobar je ostao nedustupan za Mandića, Medojevića, Kneževića ili bilo koga iz ekipe „frontovaca“.
Ne mora se čitati između redova, sve je jasno: za Vašington je Demokratski front izvršilac volje Beograda i Moskve i sa njima nova američka administracija ne želi da ima posla. To je jedina istinska ,,crvena linija“ koju je tokom posjete Crnoj Gori povukao Gabrijel Eskobar.
Nije, ipak, sve to jednoznačno kakvim se čini. Jer, dok je ignorisao najvećeg činioca vlasti, Gabrijel Eskobar je istovremeno, bez zadrške i svesrdno, podržao Vladu Crne Gore Zdravka Krivokapića.
Vašington, dakle, bezrezervno podržava Vladu koje ne bi ni bilo bez podrške DF-a i Crkve Srbije iako nije tajna – toj će Vladi, bez potpore Fronta, ubuduće biti potpuno vezane ruke?!
Da, bez potrebne većine u parlamentu za usvajanje zakona ili budžeta, a istovremeno bez odlučnosti Fronta za obaranje Krivokapićevog kabineta, Krivokapićeva Vlada je osuđena na besmisleno vegetiranje, a sistem na dalju entropiju, umrtvljivanje i dezintegraciju.
Državni okvir Crne Gore, urušen je tokom posljednje godine iznutra djelovanjem ove izvršne vlasti. Razaranje sistema djelovanjem Vesne Bratić ili Olivere Injac, nepriznavanje zločina genocida ministra pravde Leposavića, nijesu incidenti već suština djelovanja Vlade formirane u Ostrogu, Vlade koja treba da Crnu Goru uvuče pod okrilje ,,srpskog sveta“. Ostane li kleronacionalistička Vlada da egzistira, počeće sa tog državnog okvira da otpada i posljednji sloj oplate.
Zato treba razumjeti ono neizgovoreno: američki izaslanik se ipak posredno umiješao, jer nova američka administracija želi novu crnogorsku realnost.
Ali, kakvu realnost?
E, sad, nakon ,,diskvalifikacije“ Fronta, parlamentarna matematika je prilično jednostavna. Ili će najjača opoziciona stranka, DPS, ući u novu vladu, što djeluje teško ostvarljivo, naročito ako se zna da je lično Eskobar dao dozvolu za onaj tvit o ,,zabrinjavajućoj korupciji“ Ambasade SAD; ili će, što se čini realnijim, DPS na kraju podržati, uz neke važne uslove, manjinsku vladu koju bi sačinjavao dio sadašnje izvršne vlasti, suverenističke stranke i partije manje brojnih naroda.
Ali, sve je to partijska kombinatorika. Posjeta Gabrijela Eskobara razotkrila je ključni problem, ne samo crnogorske političke elite, već crnogorskog društva. Ovdje mnogi – dok pričaju o budućnosti države i društva – misle samo o partijskim ili grupnim interesima ili o ličnoj budućnosti.
Dok se lome koplja i postavljaju ,,suštinska“ pitanja – kad će se reformisati DPS, da li će se povući Đukanović, kojem će se ,,carstvu“ privoljeti Abazović, da li je realan ,,Maršalov plan“ – crnogorsko društvo se već mjesecima razara, rapidno klerikalizuje, uništava se kulturni i nacionalni identitet, ruši multivjesrki sklad...
Tako se otima teško osvojena normalnost. Samo u tako izokrenutoj, politički pervertiranoj crnogorskoj realnosti, građani koji su 4. i 5. septembra na Cetinju pružali otpor nezakonitom otimanju crnogorskog sakralnog i kulturnog nasljeđa i protivili se klerikalizaciji društva, mogu biti posmatrani kao – nasilni ekstremisti. A Crnogorci biti isljeđivani kao da su – teroristi.
Poražavajuće je za crnogorsko društvo da tokom brojnih razgovora sa američkim izaslanikom, niti u jednom saopštenju, izjavi, makar kao skrivena naznaka, nije pomenut taj ključni crnogorski problem – urušavanje vrijednosti na kojima jedino može da počiva moderna država Crna Gora.
Zato ne treba kriviti ni Eskobara, niti nekog drugog uticajnog čovjeka sa strane. Vlada će biti, manjinskih i većinskih. No, ukoliko Crna Gora nije sposobna da štiti vlastite interese, ako društvena elita nije sposobna da se ujedini oko zajedničkog cilja, uvijek će joj se državne politike nametati sa strane.
