Pišem ovu kolumnu u nevjerici i emotivnom i logičkom rastrojstvu povodom događanja u mojoj otadžbini. Ovo nije politika nego gangsteraj demagoga i ova događanja neće se izučavati u okviru istorije ili sociologije, već u okviru psihijatrije, kao endemski primjer masovne izdajničke demagogije i ljudskog ništavila.
Ovdje se ne misli i ne glasa i opredjeljuje, već sumanuto srlja i bleji za čaktarom kakvog čobana u mantiji i slanom rukom trgovaca ljudskim bravima. Ovo tragično osjećanje se ne može izraziti prozno već samo stihovima. Ali ne junačkih i borbenih pjesama, koje smo odavno izraubovali i obesmislili.
Učiniću to parafraziranjem stihova Arsena Dedića, posljednjeg Crnogorca iz Kučah, i to iz njegove ljubavne elegične pjesme „Ne daj se Ines“: Znam da će još biti Crne Gore/ ali ne više onakve junačne i slobodarske/... Mi preostali rudimenti /s kim ćemo ostati slobodni / ako se svi predate i izdate/ I ta će nam sloboda teško pasti/... A ipak biće da ste vi u pravu/jer ostali smo sami na ovoj obali/ koju ste napustili i predali bezvoljno/... Još jedan Belveder, suzavac, pucnji/ i kraj.../ Ne daj se Montenegro.../
A sada apokatastaza. Apokatastaza je misao o cikličnom vraćanju svijeta na prijašnje stanje, prisutno u filosofiji pitagorejaca, Heraklita, stoika, srednjevjekovnih mistika, Ničea. Kod crkvenih otaca apokatastaza je konačno spasenje svijeta i vraćanje Bogu. Dodajem: uz obavezan transfer ništarija iz pakla u raj, vjerovatno zbog dobrog vladanja u paklu ili možda zbog mita. Hajde dobro, nevoljno prihvatam ovakva umovanja nakon prosvjetiteljstva i sekularizma i razmaha nauke, ali ako je to sudbina svijeta – neka bude i naša. Vratićemo se u stanje i vrijeme koje Bog odredi, a ne ovi njegovi darkeri na zemlji. Ali baš ti nas tjeraju u novo stvaranje svijeta, „srpskog sveta“, gdje se vraćanje vrši na nekoliko perioda od ukupno trista godina od Hrista naovamo, kada oni nisu bili roblje; pa nas vraćaju u srednji vijek, pa u zločinačku okupaciju Crne Gore, pa u doba fašizma... I sve to u Božje ime, a gotovo svi sveci na crkvenim freskama su im iz tih perioda.
Osokoljen poduhvatima svojih duhovnih otaca iz Srpske crkve, koja mu je ujedno i glavna partijska infrastruktura, uz rusku i srpsku „meku moć“, Rajo Mandić, predsjednik Fronta, nakon hapšenja stranačkog kolege Mila Božovića, gradonačelnika Budve, prijeti da će „frontaši“ poput spartanskih falangi čvrsto stati u odbranu Božovića. Od koga? Od Ustava, zakonodavstva, sudstva i tužilaštva? Kakvom liku ovo može pasti na pamet? Čovjeku koji je četnički vojvoda, pučisti iz 2016. godine, svojevremeno prvostepeno osuđenom na pet godina, pozivaocu na oružje iz skupštinskih klupa 2019. godine – eto kome. Zar ovo nije povod da mu se promptno obnovi prekinuto suđenje za pomenuti puč?
O Božoviću neću pričati iako je optužen za trgovinu drogom. Ima pravo na presumpciju nevinosti. Jedino bih volio da se svi građani Budve osude na godinu dana dobrovoljnog društveno korisnog rada jer su svi znali za, od policije neometano, dilovanje droge u dvorištima osnovnih škola, a da se nisu pobunili. Mora da su po Abaz-Adžić direktivi policijoti sređivali biračke spiskove i pratili crnogorske ekstremiste. „Koka nas je održala, njojzi hvala“. Jes časti mi.
S prezirom ću odustati od dalje analize „političkog centra Srpskoga sveta“ na radu u Crnoj Gori. To je šarlatansko-diletantsko dno dna. Radije ću se osvrnuti na suverenistički blok, iako mi se, što bi Basara rekao, popeo na qwrtc. Kao i one jalove mudrolije umišljenih političkih vedeta. Oni igraju na Štokholmski sindrom. Oholo umišljaju da smo mi crnogorski patriote njihovi bespomoćni taoci i da smo se prema pomenutom sindromu zaljubili u njih i da nam nema druge nego glasati ih. Ne pitaju nas za mišljenja ili ideje, niti nas informišu i o čemu, niti haju za istaknute vanstranačke ličnosti.
Ali, iz živog blata se izlazi držeći se za ruke, a ne pojedinačnim koprcanjem. Nastavite li ovako mi patriote ćemo izaći iz blata jer ćemo se držati zajedno, a vi ćete potonuti u žaru borbe za nestajuće fotelje i karijere. Kad-tad izdići ćemo ovu nesretnu zemlju iz kala, ali vas neće biti nigdje. Ako ovako nastavite da tihujete, potonućete i pogubićete se i vi što ste prebjegli u PES, Front, Uru ili u Demokrate.
A o „strategiji“ naše drage Kvinte u Crnoj Gori? Bolje da ni riječ ne kažem.
