Kao nekome ko je uključen u politiku skoro 40 godina i na domaćem i na međunarodnom planu postalo je jasnije od bilo čega da kada dođe do simbiotskog odnosa međusobne zavisnosti između desničarskih medija i desne političke klase, nikada ne može postojati objektivno kritičko izvještavanje o „glavnim političkim pitanjima ili progresivnim političkim idealima“.To nema veze s tim kakva je država, niti koliko se sofisticiranom predstavlja.
Ono što sada vidimo u Crnoj Gori među vodećim desničarskim medijima i njihovim portalima kada govore o predsjedniku Đukanoviću i prethodnoj vladi nije ništa neobično niti jedinstveno u svijetu. Posljednjih godina vidjeli smo potpuno isto u Velikoj Britaniji.
Desničarska politička klasa i korporativno desničarski mediji pokazali su se potpuno složni i nemilosrdni u svojim nastojanjima da unište svaku stvarnu progresivnu političku opciju koju je bilo moguće ponuditi, bilo na lokalnim ili nacionalnim izborima. Progresivni ideal je suština onoga čega se desničari najviše plaše...
U pitanju je samoočuvanje, po svaku cijenu, čak i ako je taj trošak u slučaju britanskog Brexita ekonomska katastrofa ili je u Crnoj Gori cijena toga klerofašistička vlada koja stavlja interese druge zemlje ispred svojih i dijeli društvo koristeći pokušane i provjerene metode desničarskog populizma.
U oba slučaja (Velikoj Britaniji i Crnoj Gori) najosnovnije Gebelsove tehnike propagande su se koristile i još se koriste, manipulišući masama da glasaju za nešto što je zapravo protiv njihovog vlastitog interesa.
Jedini ljudi koji će imati koristi od „ekonomskog pada“ (UK) ili podijeljenog društva (CG) su politička klasa desnice i korporativni mediji desnice, koji se izuzetno dobro snalaze u političkim previranjima u društveno i ekonomski teškim vremenima.
Desničarski mediji vole populističku vladu desnog krila jer mogu da nastave da se se predstavljaju kao „glas naroda“
Desničarska politička klasa razbila je organizovanu opoziciju koristeći drakonske zakone koji zabranjuju demonstracije radi boljeg životnog standarda ili boljeg zdravlja ili obrazovanja i često koriste ekstremnu silu da zaustave demonstracije neslaganja „normalnih građana“, kakve smo vidjeli na Cetinju 5. septembra. Desničarski mediji vole populističku vladu desnog krila jer mogu da nastave da se se predstavljaju kao „glas naroda“.
Pored mase, koje uglavnom ne preispituju i vole „naslove“ umjesto detaljne analize pravih novinara, nije slučajno da su najprodavanije novine u takvim scenarijima tabloidi. Tabloidi napreduju u lijenom novinarstvu, prepravljanju starih, populističkih, nedokazanih optužbi i priča...
Što je veća prodaja takvih novina, više reklama privlače i više novca dobijaju... Ovi listovi promovišu laži svojih političkih prijatelja uz potpuno zanemarivanje integriteta i poštenja.
Ovakve novine sa političkim prijateljima s desnice uništile su britansku laburističku stranku na prošlim izborima ne zbog Džeremija Korbina kao čovjeka, jer su se plašile politike stranke i činjenice da je pod Korbinovim vodstvom partija porasla s 200.000 na više od 500.000 članova, postajući jedna od najvećih političkih partija, kada je članstvo u pitanju, u Evropi, a predložene politike bile su izuzetno progresivne.
Više od četiri godine gotovo svaki dan u skoro, uz nekoliko izuzetaka, u svim medijima javnosti je plasirano da je Korbin antisemita i da su laburisti antisemitska stranka... To je u stvari bila laž, o čemu će svi koji poznaju Korbina lično će takođe svjedočiti, uključujući i autora ovog teksta, a ja sam Jevrej. Ne, optužbe su bile apsolutna besmislica, ali kao što je Gebels znao: „Hiljadu puta izgovorena laž postaje istina“.
Sadašnja situacija u Crnoj Gori u pogledu medija i predsjednika Mila Đukanovića i njegove Demokratske partije socijalista vrlo je slična onoj koju sam upravo spomenuo u vezi sa Velikom Britanijom i Korbinom, tj. Laburistima.
U slučaju Đukanovića uvijek je „Milo lopov“, nikada se ne pronalazi dokaz koji bi potkrijepio ovu stalnu tvrdnju, iako se mnogo puta u posljednjih 25 godina moglo očekivati da će se pojaviti barem neki ljudi, na kraju krajeva, dovoljno njih koji bi pokušali da pronađu dokaze. Čak ni najnoviji pokušaj NVO MANS nije pokazao ništa, a pokušao je da predstaviti ime Đukanovića u „Pandora papirima“ kao dokaz krađe. To je bilo vrlo neprikladno za nevladinu organizaciju koja tvrdi da se bavi korupcijom.
Mnogi ljudi koriste metode off-shore bankarstva, ali to samo po sebi nije nezakonito. Jer da je tako u mojoj zemlji, Velika Britanija bi bankrotirala, budući da je čak i Banka Engleske bila uključena u takve prakse, a više od 70% globalnih off-shore bankovnih teritorija su teritorije zavisne od Britanije. Naravno, možda je upitna praksa sudjelovanja u off-shore bankarstvu, ali nije nezakonito – lično bih volio da jeste, ali to je argument za neku drugu priliku.
Organizacije poput MANS-a (koje slučajno ne otkrivaju potpunu finansijsku dokumentaciju) igraju se s javnošću, pretvarajući se da objektivno istražuju korupciju, a istovremeno zatvaraju oči pred korupcijom mnogih u sadašnjoj Vladi, koji porodici i prijateljima nude pozicije u državnoj službi ili državnim preduzećima.
Činjenica je da su mnogi visoki državni položaji određeni iza zatvorenih vrata manastira Ostrog, a ako to nije korupcija, ne znam šta jeste. To je svakako politička korupcija, a MANS je ipak ćutao – zašto? Je li moguće da postoji podudaranje planova između MANS-a, desničarskih medija i elemenata ove Vlade ili čak političkih stranaka u Vladi? Ostaviću čitaocima da sami donose zaključke..
