„Na naznaku fašizma i nagomilanog bijesa i mržnje koji se desio Crnoj Gori, žene su prve iskazale revolt i digle glas“, kazala je građanska aktivistkinja i magistarka književnosti Ana Pejović, u emisiji “U sred srijede”, Gradske RTV.
To, kako kaže, nije imalo očekivanog odjeka, jer je ipak došlo do najsramnijeg čina bešćašća, potpisivanja tzv. temeljnog ugovora, kojim su sva kulturna i sakralna blaga Crne Gore, kao i grobovi predaka, pripali Crkvi Srbije.
“To je presedan ne samo u Evropi nego i u svijetu, da je jedna država bez referenduma, bez rata, pedeset kilometara kvadratnih svoje teritorije prepisala drugoj državi”, kazala je Pejović.
Cetinje je, ističe Pejović, oduvijek bio grad antifašizma, grad koji je pružao otpor svim porobljivačima i pokušajima asimilacije.
“To je jedini grad u bivšoj Jugoslaviji koji je organizovao antiratni miting. Stoga, prisustvo paramilitarnih organizacija, ni 1991. ni 2022. nije moguće shvatiti. Oni i tada i sad čuvaju Cetinjski manastir i druge crnogorske svetinje od Crnogoraca odnosno Crnogorki, čiji preci su gradili te crkve i manastire. Zato je uvijek taj cetinjski antifašizam kretao iz tog Grada-heroja”,objašnjava Pejović.
Govoriti istinu ali istorijskim činjenicama, to je zadatak, dodaje Pejović.
“Morate istinom i arhivskim dokumentima objasniti istoriju, jer se Srbijanci otimaju o našu slavnu, slobodarsku istoriju, u želji da je prisvoje. Stoga se mladima mora objasniti i dokazati porijeklo”, objašnjava Pejović.
Pajović Musić: Privilegija je odrastati na Cetinju
Imali smo privilegiju da odrastamo u gradu Cetinju koji nije samo simbol i srce već i savjest Crne Gore, kazala je Svetlana Pajović-Musić, ekonomistkinja i građanska aktivistkinja.
Gledajući ratni vihor i suludu politiku koja je iza sebe ostavila toliko nevinih žrtava, Cetinje je, kako kaže, pokazalo da stoji na pravoj strani istorije i na strani časti i to se prvo pokazalo napadom na Dubrovnik 1991. godine i na proteste koji su uslijedili.
“Pogledajte što znači jedna mala grupa ljudi koja u suludom vremenu govori o pravim vrijednostima. Tada se to nije čulo. A vidite koliko to znači danas. Smatram da sve ovo što radimo danas će imati veliki odjek i da će dati motivaciju ljudima i podići moral da ljudi znaju da prave vrijednosti nikada ne umiru”, kazala je Pajović-Musić.
Na maliciozne upite zašto su se aktivirale nakon 30. avgusta 2020. godine pojašnjava da su se posle tog dana našli vrijednosno uvrijeđeni i unutrašnji glasovi su se probudili da sve ide u jednom opasnom pravcu.
“Svi smo se našli vrijednosno uvrijeđeni, želeći isto svima u Crnoj Gori, a to je jednakost, pravo i na vjeroispovijest i na nacionalnosti, i na sklad koji smo uvijek imali. Sve je to narušeno 30. avgusta. Od te večeri, kada sam vidjela scene iz Pljevalja, nijesam mogla da vjerujem da je ovo Crna Gora u 21. vijeku” kazala je Pajović-Musić.
Nakon gostovanja u na televiziji “Sarajevo” kaže da su uslijedili mizogini komentari, ne samo na društvenim mrežama već i napadi i udari na njihove porodice.
“To nam samo više daje snage jer znamo da smo u pravu i da, kad tad, dobro mora pobijediti zlo” istakla je Pajović-Musić.
Žene najviše dižu glas jer su , kako kaže, kao majke, kao sestre sa posebnim senzibilitetom i to im je u genima.
“Voljeli bi da vidimo da se crnogorska javnost više solidariše i da bude više zajedništva”, kazala je Pajović-Musić.
Zvono Ivanovo je simbol potiranja i uništavanja crnogorskog kulturnog nasljeđa
Performans “Ne jevanđelju mržnje” sastojao se od skupljenih fašističkih i mrziteljskih poruka pokojnog Rista Radovića u namjeri da pokažemo da njegov nasljednik Mićović nije dostojan trona Svetog Petra Cetinjskog, kazala je Pajović-Musić.
Performansu prethodio je jedan incident: ispred Cetinjskog manastira popovi su fizički nasrnuli na aktiviste Vida Jovanovića i Hajdanu Huter.
“Taj dan je u skupštini rečeno da su huligani upali u manastir i tada je poslanica Đurović pozvala da “tigrovi” kao nekad brane manastir. U bivšoj keliji Svetog Petra Cetinjskog izvodili su se radovi a nijesu imali dozvolu za to. Mi smo se obratili Upravi za inspekcijske poslove i Upravi za za štitu kulturnih dobara i naši aktivisti su dobili potvrdu da nema dozvole za te radove. Sa tim papirom su otišli u manastir, gdje su sprovedeni do nadležni. Imali su namjeru da prilože dokument koji potvrđuje da su radovi zabranjeni. Iz konaka je izašlo dvanaest ljudi koji su fizički držali a potom izbacili aktiviste”, objasnila je Pajović-Musić.
Protest “Ne Temeljnom ugovoru” sastojao se od besjede u kojoj se govorilo o istorijskim faktima, i performans “Zvono Ivanovo”, koje je kako kaže, uklonjeno sa Cetinjskog manastira i pretopljeno nakon okupacije.
Žene na Belvederu su bile svih životnih doba, a svi koji su učestvovali u protestu na Belvederu su sačuvali mir u Crnoj Gori, kazala je Pajović-Musić.Dodaje da za to nije zaslužna ni vlada, ni, kako kaže, sramna policija.
“Namjera je bila da pokažemo nenasilni otpor i da svijetu srušimo sliku o njihovim lažima. Oni su godinu dana prije toga, kroz litije, manipulišući vjernim narodom u Crnoj Gori, stvorili sliku da će neko da im otme svetinje. To su i naše svetinje i to su crnogorske svetinje” istakla je Pajović-Musić.
Litije su stvorile sliku u Evropi i svijetu da je hrišćanstvo ugroženo u Crnoj Gori a ljudi na Belvederu su, kaže, nenasilnim otporom, koji je nasilno ugušen, srušili tu sliku.
“Drago mi je što smo taj dan sačuvali mir. Jedino mi je žao što su mladi i djeca na Cetinju tri dana nisu mogli da izađu iz kuće zbog bojnih otrova,za što još niko nije odgovarao”, istakla je Pajović-Musić.
Ivana Pajović: Ni “krvavi Petrovdan” nije podigao svijest Crnogoraca na nivo na koji bi trebalo
Razlog što su Cetinjani uvijek prvi u odbrani crnogorskog identiteta, jesu istorijske činjenice, kazala je građanska aktivistkinja, diplomirani turizmolog Ivana Pajović.
Pajović je podsjetila na Badnje veče 1991.godine, kada je velika grupa građana Cetinja reagovala na fašistički čin mitropolita Amfilohija i Crkve Srbije i na “krvavi Petrovdan” 12. jula 1991. godine.
“I toga su puta “branitelji manastira”, bili naoružani i pucali na goloruke Cetinjane, brutalno pretukli Božinu Čavora i ranili Paja i Paču Jabučanin. Poslije toga više ništa nije bilo isto. Ipak, svijest crnogorskog naroda nije podignuta na nivo na koji bi trebalo, još uvijek je neznanje najveći problem Crnogoraca”, navodi Pajović.
Performansi koje žene-aktivistkinje izvode u pokušaju da zaštite crnogorski identitet, najčešće ispred Cetinjskog manastira, izazivaju izvjesni strah kod sveštenstva Crkve Srbije, navodi Pajović.
“Sveštenstvo Crkve Srbije prepoznaje nas žene kao veliku opasnost. Mi smo đeca onih ljudi koji su skandirali “Oprosti nam Dubrovniče”, đeca onih koji su na pravdi Boga napadani ispred Cetinjskog manastira, onih koji su prepoznali opasnost Crkve Srbije, i što je Risto Radović svojim dolaskom u Cetinjski manastir donio kao udarna pesnica Crkve Srbije, koja je udarila na crnogorski narod. Naravno da su nas zbog toga prepoznali kao opasnost”, kazala je Pajović.
Navodi da joj je, od strane policije koja “čuva” manastir, rečeno da je njena “grupa”, označena kao visoko rizična po bezbjednost Cetinjskog manastira.
“Pitala sam na koji način smo opasne: da li kad smo isfenirane ili kad zavežemo kosu?!”, objašnjava Pajović.
Dodaje da ih sveštenstvo prijavljuje za remećenje javnog reda i mira, te zatvaraju vrata manastira kada žele da uđu i mirno se pomole svecu.
“Govore o nekakvom pomirenju, a njihovo pomirenje je da ućutimo i prihvatimo ono što oni kažu, dok nam zatvaraju vrata pred nosem. Neće više niko Cetinjanima ni Crnogorcima zatvarati vrata, dosta je bilo!”, poručila je Pajović.
Dodaje da to nije poziv na nemire, već revolt zbog negiranja crnogorskog identiteta.
“Cetinje je grad koji je uvijek otvorio vrata svima koji su u njega došli, bilo koje vjere, nikada se nije postavljalo to pitanje i niko nije mogao doživjeti neprijatnost, kako god se izjašnjavao. Oni su iz Manastira pokrenuli tu priču da nisi dobar ako nisi Srbin, i da smo mi nakot”, naglašava Pajović.
