Podsjetio me je jedan mlađi prijatelj, sada već ozbiljni i “viđeni”političar, na vrijeme kada je potpisan Beogradski sporazum.
Sada je to već davno – već se navršilo dvadeset (!) godina od kada je potpisan taj sporazum, koji je izazvao velika sporenja i optužbe u crnogorskoj politici u vremenu koje je prethodilo referendumu o državnoj nezavisnosti.
Pometnja je tada bila velika, nerazumijevanje i jetke reakcije dovedeni do maksimuma. Vladala je, u crnogorskim suverenističkim krugovima, teška depresija. Govorilo se o izdaji, o napuštanju suverenističke politike, o padanju maski – da tadašnja vlast uopšte neželi referendum za nezavisnost, da je sve podređeno očuvanju gole vlasti. Mnogi su Crnogorci tada“udarališakama o sto”, naricali nad “izgubljenom prilikom”, jadikovali nad sopstvenom i sudbinom naše zemlje. A u tome smo, kako je poznato, veliki majstori. Kuku & lele – i obrnuto!
Sjetio se taj moj mlađi prijatelj i emisije u tadašnjoj “Živoj istini” Darka Šukovića, kada sam upitan, povodom pravno-političkog karaktera i sadržine tog sporazuma (potpisanog na samom kraju marta 2002) – ko je u pravu?“ Ko je, dakle, to ispravno shvatio: da li g. Dragan Šoć, koji Beogradski sporazum posmatra kao “federalni ugovor”, odnosno kao sporazum koji anticipira federalnu strukturu između Srbije i Crne Gore; ili je u pravu g. Blagota Mitrić, koji je o Sporazumu dao izjavu da on ima elemente i odredbe koji upućuju na buduču zajednicu nezavisnih država?”
Odgovorio sam, “a tempo”, da su obojica u pravu. I dao jednostavno objašnjenje: to pismeno potpisano u Beogradu sadrži elemente, odredbe i definicije i za federalnu i za konfederalnu zajednicu, koja lako može završiti kao zajednica dvije nezavisne države, odnosno kao pravni i politički sporazum kojiće obje državečlanice odvesti u nezavisnost.
Rezon je bio jasan: od nas zavisištoće se dogoditi i kojaće opcija, sakrivena u redovima (i između njih) tog ugovora pod pokroviteljstvom Evropske Unije i g. Havijera Solane, tadašnjeg visokog predstavnika EU za vanjsku i bezbjednosnu politiku, prevagnuti na kraju trogodišnjeg perioda.
I pokazalo se da je baštako bilo, i to poslije ne tri, negočetiri godine, jer smi i tu dodatnu godinu odlaganja prihvatili i dobro iskoristili – za pripremu referenduma o nezavisnosti koji nismo izgubili.
Kao što bismo izgubili referendum – da je organizovan te 2002, “uz nos” međunarodnoj zajednici!
Danas nije referendum ispred nas – mada je Crna Gora, po mnogim pitanjima i u mnogim situacijama, u stanju “permanentnog referenduma”– ali jeste potreba da razumijemo političke prilike i moguće scenarije koji postoje poslije formiranja manjinske Vlade.
Da li ona – kako je i od koga je sastavljena – vodi Crnu Goru u politički, ekonomski i kulturni oporavak (kojiće, neizbježno, biti težak i mučan), ili je formiranje Abazovićevog kabineta nastavak loše inercije i pogrešne istorije u koju nas je gurnula “prva demokratska vlada” u kojoj je je isti g. Abazovićbio potpredsjednik?
Odgovor, opet, zavisi od nas! Od svih koji imaju ambiciju da se bave poltikom u Crnoj Gori i da utiču na procese.
Velika je – prvenstvena, zapravo – odgovornost na partijama-učesnicama, tj. onim koji imaju svoje predstavnike u Vladi. Ništa manja odgovornost ne leži na partiji koja obezbjeđuje skupštinsku većinu manjinskoj vladi: DPS glasovi su velika obaveza da se odbrani i očuva šansa da se Crna Gora vrati iz političke (istorijske) slijepe ulice.
Neće biti lako ni za SDP, a ni za manjinske partije. Njihove pozicije su omeđene namjerama i pozicijama GP URA i SNP. Već su prvi dani novog Kabineta pokazali da ta klackalica nije nimalo jednostavna.
Nije bio u pitanju samo izbor prvog čovjeka ANB. Mantra koju SNP mora javno da izgovori se tiče, naravno, njihovih članova i simpatizera. ta “podrazumijevajuća” i, uglavnom , pro forma opstrukcija– neće moći dugo da opstane.
Dolaze na red, po svemu sudeći, i kompleksnija pitanja. Posljednja izjava premijera Abazovića o tzv. Otvorenom Balkanu je jedan od teških nastupajućih ispita. Iako je, po svemu sudeći, ta“nova”regionalna platforma već “pročitana”i napuštena, kako od SAD, tako i od zemalja EU, upornost kojom je Abazovićponavlja ukazuje da ta fascikla jošnije zatvorena i odložena na policu neuspješnih pokušaja. SNPće takvu projekciju sigurno podržati, ako je Abazovićformalizuje na Vladi, URAće slijediti svog lidera.
Onda će doći na red ministri iz drugih stranaka, ne samo iz SDP. U novim uslovima, pošto je Zapad prestao da gleda blagonaklono (ili: blago nezainteresovano) na anti-EU i ne-EU planove na Zapadnom Balkanu, koje promoviše srpski predsjednik,čija je pozicija u makazicama zapad-istok, a rat u Ukrajini pokazujeđe vodi politika popuštanja i povlađivanja Rusiji i njenim planovima (pa i na Balkanu), svoju će riječ imati i manjinske partije.
Ukoliko sve to ne bude dovoljno, DPS će odlučivati da li Vlada koja bi gurnula Crnu Goru u anti-evropske konfiguracije (bez obzira na tošto postoji, i dalje, Berlinski proces, zajedničko regionalno, CEFTA, itd) može i treba da postoji.
Ovo isto, (a sklapanje ide obrnutim redom, da se malo našalimo) važi i za tzv. temeljni ugovor sa Crkvom Srbije. Za takav papir nema uslova – ako je neophodna njegova usklađenost, kako je, više puta, od gotovo svih napomenuto –“u skladu sa Ustavom i zakonima”.
Razvoj situacije po ova dva pitanja, ali i po mnogim drugim, zavisi od svih participanata u novoj Vladi, i onih koji su u njoj, i od onih koji je podržavaju u Skupštini. Od svih njih zajedno zavisi čemu će 43, Vlada (po)služiti. Ukoliko ne ostanu zajedno, svi oni – nema 43. Vlade.
Dugi su putevi pred nama.
