Granica je linija razdvajanja koja može biti zamišljena ili realno uspostavljena. Prvo što čovjeku pada na um je državna granica jer je uvijek jasno vidljiva i obilježena i sa jasnim propisima i procedurama u vezi njenog prelaska.
Postoje i zakonske granice koje određuju Ustav i zakoni i podzakonska akta ali i moralne, vaspitne, civilizacijske, običajne granice, granice ljudskosti, granice između soja i nesoja, iz kojih su zakoni i nastali i koje sve skupa nadomještaju zakone u pravnim prazninama.
Ali malo sjutra, nijedna od gore pomenutih granica u Crnoj Gori više ne postoji. Državna granica je šuplja za šverc cigareta, droge, prolazak kriminalaca, špijuna i drugih nosilaca meke moći, neregistrovane nalete svetosavskih letilica punih bradatih likova sa transcendentnim pučističkim namjerama. ,,Otvoreni Balkan“. Ta granica još uvijek postoji samo zato što je zapišana članom 5 Ugovora o pristupanju Crne Gore u NATO, i koju ne smiju preći naoružane strane trupe. A što bi i prelazile kada putem svojih plaćenih sluga u Vladi i Skupštini CG našu vojsku i policiju pretvaraju u njihovu.
I zato ne treba da nas čudi što nakon takvih likova koji prolaze granicu, naše granične policajce iznervira smotani upitni pogled kroz naočare nekog profesora iz Albanije, pa mu u naletu revnosti raščepe vilice, bače ga na haubu službenog auta. Nakon nekog sitnog prekršaja. I onda dvoministar sile i moći uz sodejstvovanije svoga premijera mrmlja neko izvinjenje i energično u duetu vrše transfer blama sa sebe i institucija kojima rukovode na burni izborni proces.
A zakon, što je sa zakonom i unutrašnjim pravilnicima? Ne postoje više ni granice zakona jer su rastureni graničari iz Ustavnog suda i značajnih djelova sudstva i tužilaštva. To najbolje pokazuje nastup premijera na RTCG u kojemu on šizi poput šizike i cinično se kezi na moćne pravne forhend returne advokata Martinovića nakon Berijinih felševa u vezi nezakonitog djelovanja njegove ruke pravde. Isto tako će proći i specijalna operacija funkcionersko-kriminalnog ogranka čestite familije Kažanegra protiv dvojice mladića koji su pjevali crnorske pjesme uz muziku u hotelu ,,Mogren“ i dizali dva prsta. Jedan se izvinio a dvojica su u bjekstvu... vjerovatno u Srbiji. Da su im kojim slučajem išamarali i prisutne majke koje su ih tako vaspitale bili bi freskoslikani u crkvi Manastira Praskvica poput svetog oca Mace u Hramu u Podgorici.
Moj nesrećni, dvoipomilenijumski grad Budva ćuti, ćuti i na onaj SA odred crnih zavjetnika koji su zabranili nastup proukrajinske grupe u nekom restoranu. A traže status kulturne prijestonice Evrope. Mastermajnd te ujdurme bi trebao biti čuveni omrsivač brka u kulturnim događanjima Marko Kentera i to u svim prošlim opštinskim režimima. Sve bi to vodili dokazani geniji iz Novog Sada a pokrovitelj i glavni valorizator bi bio predsjednik Božović, zvijezda Skaj aplikacije. Cirka sto meleonah, barem po njihovoj najavi.
Ovako je i u Nikšiću i gotovo svim gradovima naše zemlje, osim u Šavniku gdje ni ne postoji lokalna vlast jer frontaške kolege funkcionera iz mojega grada nijesu dozvolile da se održe izbori. I to nasilno. I sad ako me slučajno upitate gdje je tu zakon direktno vas šaljem u pizdu materinu. Čuš zakon? I sad se mi nadamo u nekakve izbore koji će mirakulozno promijeniti sve.
Najviše bih volio da mogu da dođem do stranačkih spiskova novcem plaćenih glasača u protekle tri decenije. Pa da tome dodam tih osamdeset hiljada dvodržavljana i diskvalifikujem ih sa biračkog spiska. Korupcionaši glasaju korupcionaše i tu, osim ovoga, nema drugog lijeka. Preostalo bi toliko glasača da bi se izbori mogli održati u deset biskopskih dvorana i to aklamacijom.
Priznajem, ciknuo sam ka gola demidžana. I nije normalan ko nije ciknuo. Mi smo građansko dno dna. I krenem tako ciknut kući poslije sesije ,,konzilijuma“ u Mogrenu i čujem ugodni zvuk violončela. Osvrnem se i ugledam na klupi uličnog svirača koji gudi uz klavirsku pratnju sa kompjutera. Ništa spektakularno, ali znalački svira, i odmah se po skromnosti i pristojnosti vidi da je stranac u proputovanju. Priđoh da u kofer ubacim skromnih dva eura i užasnut vidim da sve skupa nema ni sedam eura, koliko za dva sendviča. U budućoj evropskoj prijestonici kulture?
Dobro, ovdje se sluša dragačevski Guči, pardon Guča džez, i nije sve u parama. Ali šta ako Vivaldijevi i Hajdnovi pasaži dirnu nježna uha Kažanegra i povrijede istančani muzički ukus?
Ništa, uzeće mu onih sedam eura i izmršikati ga. Biju samo potencijalne protivničke glasače.
