Nakon pročitane silne lektire svake vrste, tek juče saznam sa portala Pobjeda, u svojoj 65. godini, da je čuvena slika Uroša Predića „Kosovka djevojka“ u stvari replika slike „Sestra na Vučijem Dolu“ Ferda Kikereca, koju je Predić naslikao 40 godina poslije. Pa se onda sjetim da sam u školi prije učio iz narodnih pesama o junakinji Čučuk Stani, sponzoruši Hajduk Veljka, nego o proslavljenom junaku, vojskovođi i senatoru Jolu Piletiću. Da sam za komite saznao, ne u školi, nego slušajući priče porodičnih prijatelja i rođaka. Za tragediju Zvicera sam čuo 1992. godine... A znao sam sve o bitkama Aleksandra Makedonskog na Graniku i kod Gaugamele pa sve do Inda i nazad.
I onda se mi čudimo kako nas snađe ova srbo-imperijalna-klero-fašistička revolucija. I da smo za dvadeset godina nezavisnosti uspjeli da odnjegujemo naddržavnu, nadzakonsku, svetosavsku etnofiletističku jeres, do te snage da nas rasturi na izborima i u manastiru formira vladu. Toliko smo bili eurofini i tolerantni da ovo ništa ne čudi ni CANU ni Univerzitet ni naše savezničke ambasade. Garantujem da nikoga ne bi šokiralo da u Cetinjskom manastiru osvane ikona Hrista srbokratora sos jelek anteriju i opanci. Herceg Novim, bivšim utočištem pisaca i slikara, i Nikšićem, bivšim gradom industrije, fakulteta i kulture i tradicije i slobodarstva i junaštva, ovladaše hercegovački migranti iz kasaba Bileće, Gacka i Nevesinja.
Pa nam onda migrantska žena-četnik postaje ministrica četvororučica i Crnogorce naziva produktom etničkog inžinjeringa. Advokat, konsiljere jednog od mafijaških klanova, postaje šef ANB-a i to na oči maloga Berije, koji mladost provede urličući da kriminal podržavaju DPS kadrovi u ANB i policiji.
I evo sada, kao sasvim logična posljedica ,,oslobođenja“, Vučićeva funkcionerska gerila i antihristi iz SPC otvoreno haraju po Nikšiću u predizbornoj ekstazi. Sve ovo mi toliko ponižavajuće djeluje i budi grube odbrambene nagone i nakane da sam sklon da zaključim da je bolja ona Milova izreka o šumi od svih odlučnih i u civilizovanoj formi izrečenih kongresnih programskih namjera.
Jer: što nama vrijedi naša istina? Niče kaže: „Istini je potrebna moć. Sama po sebi, istina nije nikakva moć ma šta govorio prosvetitelj koji se ulaguje. Štaviše, ona mora da privuče moć na svoju stranu ili da pređe na stranu moći, inače će stalno propadati“!
Upitajte se, DPS-ovci, koliko ste moći davali našoj istorijskoj, nacionalnoj, kulturnoj i vjerskoj istini? Nimalo! Vi ste joj čak uzeli one njene moći proistekle iz heroike naše istorije za stranačke svrhe, i interese stranačkih perjanica.
Gore pomenuti Niče kaže i: „Da bi neka promjena bila što dublja, sredstvo za to mora da se daje u najmanjim dozama tokom dugih vremenskih perioda... sve dok ne budemo svjesni da je novo određivanje vrijednosti postalo u nama preovlađujuća sila i da su male doze usadile u nas novu prirodu“. Na ovim osnovama je nad nama izvršen poduhvat posrbljavanja i to u veoma dugom periodu. Nisu ga osmislili Pipun i Manda i teatralno komični Milačić nego Garašanin i Velimirović, a izvršavali kleročetnički fanatici koji Boga niti znaju nit priznaju, uz sodejstvovanije autoritarnih srpskih vladajućih klika i domaćeg pervertitskog bašibozuka i preletača.
Shvatate li, DPS-ovci, koji je zadatak pred vama i čime mislite pobijediti. Ne, nećete imati vremena koliko ga je njima dala istorija i vaša trodecenijska vladavina. Nikšić je Termopil. Padne li Nikšić pali smo, na dugi, dugi period revakcinacije srpstvom u malim dozama. Ne očekujte ništa od Bajdena niti od EU, ovo je naša borba.
OK, kongres je uspio, malo ste se oprali i kadrovski pročistili i izabrali elitne ljude u vrh. Ne znam da li za borbu ili da ovim duducima pokažete kako izgledaju pravi eksperti. Ali da znate: nema više mudrolija, završićete kao Spartanci „sa štitom ili na njemu“. Imam rezerve prema transparentnosti kongresa pa samim tim vrijednosti odluka. Vjerujte da se na komunističkim kongresima mogla javno uočiti disonancija u partijskim redovima, i oko programskih ciljeva i oko metoda njihovog ostvarivanja. Kod vas u DPS-u, to ne; sve ste obavili u kuloarima a javno servirali lijepe rezultate. Ne vjerujem baš u takvo jedinstvo.
Prvo zato što ne cijenim ljude koji nisu lojalni, a vaši su ih redovi puni, i to pokazuju vaši ostaci u državnim institucijama. Pri tome ne pričam o podaničkoj lojalnosti, nego o časnoj lojalnosti otadžbini, porodici, prijateljima, ideji, pa i stranci i firmi od koje hleba jedeš. Vjerujem samo u jedinstvo ostvareno u javnom sučeljavanju ideja. Stranka može društvu i državi ponuditi samo onoliko transparentnosti i demokratičnosti koliko živi u njenim redovima.
Jedno je, van partija, ipak važno za smjer države: Nikšić ne smije pasti u ruke klerofašista. Ili se svi moramo žestoko boriti i žrtvovati ili ćemo nestati u ljepoti političkih manira.
