Problem o kojem moram danas da pišem je davno riješio knjaz Danilo – još 1852.
Moj najdraži crnogorski vladar je, kao što svi znamo, poslije konačnog preuzimanja trona, odlučio da ga duhovna strana vlasti ne interesuje. Zeko je želio samo da bude knjaz, a crkvu je ostavio sveštenicima prema kojima nije pretjerivao u blagosti. Tako je okončan vladikat u Crnoj Gori i, samim tim, trajno je odvojena država od crkve.
Istina – za odvajanje naše države od naše crkve – tada su postojala i ta dva podrazumijevajuća momenta: imali smo državu i imali smo crkvu.
Sada stvari stoje malo drukčije u našoj zemlji.
Siguran sam da bi taj Petrović, kada bi mogao znati za jučerašnje priopćenje četvornog predstavništva srpske crkve u Crnoj Gori (i okruženju, da ne zaboravimo!), tu situaciju odmah riješio. Odnosno: ne bi se popovi usudili da njemu nešto tumače, razvlače i pridikuju.
Ali, on nije tu, niti su te crkvene adrese – koje pišu nedopustiva politička saopštenja i javno iznosi političke preferencije – odgovorne vladi i parlamentu koji imaju sjedište na crnogorskoj teritoriji. Ta crkva je – za Crnu Goru – eksteritorijalna, pa su i njeni politički šefovi van naše teritorije.
A znamo i da Vlada u Crnoj Gori ima određene poteškoće. Posljednji su joj dani, sva je prilika. Crveni alarm u crkvenom štabu!
Zato su četiri episkopa Crkve Srbije u Crnoj Gori i u susjedstvu osjetila snažnu potrebu da se javno oglase i da se usprotive uspostavljanju manjinske vlade. Njihova je briga velika – da se ne ugrozi “narodna volja”. Tj. “izborna volja”, koja je, opet, narodna.
Njih brinu tekovine kontra-revolucije. Da se ne dovedu u pitanje i da ne propadnu, bože odalji. Pa još od manjinske vlade u kojoj će učestvovati predstavnici manjina. Njima vrlo sumnjivi i nepouzdani.
Jasno je ovđe o čemu se radi.
Srpska crkva se direktno i besprizorno, sasvim javno i bjelodano, miješa u politiku. Po ko zna koji put. Može im biti, misle oni.
Preciznije: srpska crkva se bavi politikom. Njeno je “osvajanje slobode” bilo nametnuto kao novi impuls demokratiji na našim prostorima. U opravdanje crkvenog miješanja u svjetovne stvari uključile su se mnoge adrese – i kod nas i u bližem i daljem inostranstvu. Ambasade su aplaudirale, diplomate se takmičile u “opreznom” i “umjerenom” zadovoljstvu što, eto, jedna religiozna zajednica jaše na čelu kolone. Sjetićete se: bilo je i izričitih objava oduševljenja.
(Nota bene: ostaće zabilježeno da je, kada je preminuo Amfilohije Risto Radović, iz jednog od značajnijih zapadnih diplomatskih predstavništava u Podgorici, došlo i iskreno pitanje kolegama u diplomatskoj zajednici: “Da li da spustimo zastave na pola koplja?” Srećom po tu diplomatiju, bilo je dovoljno svijesti i spremnosti kod kolega da joj se objasni kako je u Crnoj Gori država formalno odvojena od crkve, i kako, uz to, ovđe ima i više vjera i vjerskih poglavara, te da je preminuli samo jedan od vjerskih lidera u “zemlji prijema”, a ne jedini i neupitni – pa su barjaci ostali nespušteni.)
Uz generalnu uputu o nepotrebnosti manjinske vlade, četri episkopa su obratili pažnju i na (temeljni) ugovor. Logično. Zabrinuti su, posebno, da se može formirati vlada koja će, prije potpisivanja, taj ugovor – pročitati! Pa početi da postavlja pitanja i da provjerava uporedna rješenja. Pa da konsultuje ustav sopstvene zemlje. Pa još i da provjeri da li je Beograd u Srbiji i da li je Srbija dio Crne Gore. Ili obrnuto, svejedno.
Zabrinutost im je, dakle, vrlo opravdana.
Kako je već sada jasno – taj (temeljni) ugovor – a riječ “temeljni” stavljam u zagradu jer taj ugovor možda i ne može biti temeljni, već samo ugovor – ima previše opterećenja i nelogičnosti, manjkavosti i formalnih prepreka i neispunjenih uslova, pa postaje jasno da tehnika/politika “svršenog čina” povodom cijele rabote neće biti lako primjenljiva.
(Temeljni) ugovor sa srpskom crkvom je, tako, najvjerovatniji razlog što smo, svi zajedno, pa i diplomate i inostrani partneri koji prate situaciju u Crnoj Gori, uhvatili Crkvu Srbije “in flagrante delicto” – da se bavi politikom.
Otvorenije i jasnije od ovoga ne može.
Bar se tome nadam, poslije svih muka i problema sa kojima se suočava naša zemlja od pomenute pobjede “narodne volje”.
Ako je po reakcijama suditi – a stigle su, poslije dugog vremena, i od nekoliko nevladinih organizacija u zajedničkom saopštenju – srpskim episkopima treba zahvaliti što su sami iznijeli dokaze protiv sebe. Konačno i neka korist od njih.
Otrežnjenje Crne Gore od klerikalizacije će biti mučno i dugo. Oporavak od posljedica politike kojom je komandovala Crkva Srbije još duže.
