Degradacija i regresija su sveprisutne. Čega god da se dotaknete i što god da pomenete – nazadovanje je očigledno. I gore od toga: ugrožene su osnovne vrijednosti i principi – demokratski i građanski, politički i bezbjednosni.
Sva je prilika da je “čudotvorni” ekonomski projekat, Evropa sad i Crna Gora odmah i kako li se sve to zove – čiju održivost i dugoročne posljedice tek treba da upoznamo – umrtvile i inače slabašnu spremnost crnogorskih građana svih vjera i nacija da postave izvjesna pitanja vlastima na uobičajene i neuobičajene načine.
More je, dakle, još uvijek, mrtvo, a talase, neđe daleko, na političkoj i kulturnoj pučini, prave pojedinci i grupe koje (začudo, a, zapravo, vrlo logično) ne pripadaju “main-stream” partijama opozicije.
Inventar crnogorskih muka i problema, insuficijencija i nedostataka, provincijalnog i malograđanskog duha i ostalih nedoraslosti i neizgrađenosti je zabrinjavajuće dugačak i sadržajan.
Pod rednim brojem jedan je, nažalost, činjenica da građanske i demokratske partije crnogorske parlamentarne opozicije (uz HGI, naravno), nisu našle načina i dovoljno političke vizije i mudrosti da na vrijeme – još prije godinu dana, sa formiranjem SPC-litijaške vlade – formiraju vladu u sjenci. Čuli smo, da vam priznamo, nekoliko različitih obrazloženja i racionalizacija zašto to nije učinjeno. Niti jedno od tih objašnjenja nije bilo dovoljno ozbiljno – ni tada, a još manje sada – da bi o tome trošili vrijeme.
Posljedica je jasna: URA i SNP (?!) su potpisali memorandum sa manjinskim partijama (bez HGI i jedne albanske stranke, sasvim “slučajno”), koji se može različito tumačiti i sagledavati – čak do nivoa da ga pro-forma ili, možda, čak i ozbiljno, podrže partije Demokratskog fronta.
Što nas vodi do druge stavke, komada jedan, u kojoj nas je čelnik URA i potpredsjednik Vlade i koordinator sektora bezbjednosti već obavijestio o onoliko verzija i tumačenja tog sporazuma koliko je bilo dana od njegovog potpisivanja, uključujuži vikende i praznike. U toj papazjaniji eskapada i samoreklamirajućih nastupa ipak se prepoznaje tanka crvena nit: mladi Abazović je za ono rješenje koje ga drži u sjedlu. Tu njegovu “nevidljivu” lukavost ne vidi niko, naravno, pa čak ni pomenuti DF i najveće razočaranje nekih zapadnih adresa – dvojac Bečić-Bogdanović. G. Abazović nastupa “toplo-hladno” taktikom – danas jedno, pa sjutra drugo i tako ukrug. Njegova zavisnost od centara moći koje prepoznajemo po kovanici “srpski svet” i po tzv. projektu “Otvoreni Balkan” (koji Abazović orvoreno zagovara, zajedno sa liderima DF), pomućena je samo pokušajima Tirane da ga ipak stavi u funkciju koja će biti bliža interesima Albanije. (Tako Abazovića u nedavnom kratkom pozdravu sa Papom nije pratio crnogorski diplomata – kakav je, da je – već lobista iz susjedne nam zemlje. To se ne radi, ali – svako bira svoje lobiste.) Za sada se tome u crnogorskoj političkoj javnosti nije pridavalo mnogo pažnje, ali taj detalj može biti od značaja u vremenu pred nama.
Treća na listi inventara je funkcionalnost i kredibilnost aktuelne Vlade da nastavi to da bude. Ta stavka našeg inventara je, dakle, prazna. Tj. ispražnjena. Vlada je izgubila legitimnost. Njena četiri ministra (jedan smijenjeni, a njih troje ignoriše interpelaciju na tragikomičan način) više to nisu, pa je aktuelna crnogorska izvršna vlast, osim što nema većinu u Skupštini, praktično izgubila trećinu kabineta. Nikome ništa, za sada, ali je neodrživost postojeće Vlade i njeno opstajanje po inerciji najbolja dijagnoza crnogorske političke situacije. Dakle – Vlada ne postoji, ali je njen formalni opstanak moguć upravo zato što ona od početka ne postoji kao autonomni subjekt.
Lista se nastavlja još jednom nepostojećom stvari. Da ne gubimo vrijeme u opisu sunovrata crnogorske diplomatije pod novom upravom. Crna Gora je – sasvim namjerno i ciljano – izgubila čak i obrise diplomatije koja nešto znači – kako za našu zemlju, tako i za inostrane partnere. Da nije ustavne odredbe koja predviđa saglasnost Predsjednika za imenovanja najviših diplomatskih predstavnika, i u diplomatiji bismo imali zapošljavanje i udomljivanje po dubini i po širini. Porazi u Briselu (ukidanje direktorata za Crnu Goru) i implozija pregovaračke pozicije samo su dio priče. I sa susjednim zemljama je stvar na istorijskom minimumu, od 2006, sa izuzetkom, kojeg li iznenađenja, Republike Srbije. Istina, i tamo sprsko MSP ignoriše crnogorsko MVP, do nivoa da još uvijek traje šarada sa “ambasadorom” Božovićem. Zato, zapravo, predsjednik crnogorske Vlade planira samo jednu zajedničku sjednicu sa vladama susjednih zemalja. Servia, one and only!
Peta stavka je, moguće, najtužnija u ovom provincijskom inventaru. Kolaps crnogorskih medija, sa degradiranim i osjedlanim Javnim servisom, uz finansijsku penetraciju srpskih centara moći u sve crnogorske medije koji su se mogli kupiti (tj. koji su pristali na prodaju), uporediv je samo sa mrtvilom u (zvanično i formalno) crnogorskim institucijama kulture, na Univerzitetu i u CANU. Hajka koja se vodi protiv Fakulteta za crnogorski jezik i književnost (FCJK) je definicija destrukcije, potiranja, urušavanja i intelektualne, naučne i moralne izdaje koja dominira pomenutim “hramovima”. Partije opozicije moraju shvatiti da preostali slobodni i nerežimski mediji i adrese kakva je FCJK ne mogu sami voditi političku bitku sa propagandnom i “informativnom” mašinerijom koja je destabilizovala i koja nastavlja da razvaljuje Crnu Goru.
Na kraju, najvažnija provincijska inventarska jedinica se tiče opšte bezbjednosne krize – kako unutarcrnogorske, tako i one regionalne. Ko ne povezuje, na primjer, potrebu jasne i javne reakcije na nesuvisle izjave pljevaljskog (DPS) gradonačelnika povodom konstantne agresije i govora mržnje prema pripadnicima manjinskog naroda, sa talasom ratnohuškačkog govora i manifestacija mržnje i negiranja ratnih zločina u zemljama i oblastima u kojima režim A. Vučića kreira, režira, tetoši i promoviše stare ratne projekte pod novim imenima -pravi presudnu i definitivnu grešku. U tom dijelu – valjda su toga svjesni – pripadnici građanskih i demokratskih politika u Crnoj Gori ne smiju da se ponašaju kalkulantski. Odnosno – provincijski. Taj “mir u kući” je opasna obmana. (Uostalom, to i tako već zovu i rade pomenute Demokrate.)
Sjećanje na permisivnost prema tzv. “litijama” i posljedice te inercije i trulog kompromiserstva su nas i dovele do inventarisanja naše aktuelne muke i nesreće. Ako ta lekcija nije naučena, onda nije do lekcije, nego do pomenutih i nepomenutih.
Da li će aktuelna crnogorska politika naći načina da se otarasi anti-Vlade i koja će većina i kako podržati neko od mogućih rješenja – od manjinske Vlade do raspuštanja Skupštine i novih izbora – pokazaće sedmice pred nama.
Najgore će biti ukoliko se promjena bude ticala samo novog personalnog sastava novog kabineta i lišavanja nacije potrebe i mogućnosti da sluša nesuvislosti i frfljavo i pogrešno izgovorene riječi od strane prvog ministra.
Ova ista politika – umivena i donekle uljuđena – ali sa istom, već postojećom sadržinom, modusimaa djelovanja i dometima – a lišena svih atribucija suverenosti i nezavisnosti Crne Gore – bila bi nam najgora presuda, sa posljedicama koje je lako naslutiti.
