Kako da napraviš proevropsku i pronatovsku vladu sa Vladimirom Jokovićem čija se ubajaćena partija nije ni kupala ni presvlačila od devedesetih? Joković još bunca o temeljnom ugovoru čije ni jedno slovo nije vidio, a da su mu ga dali na ruke ne bi ga umio pročitati. Dovoljno mu je da potpisivanje ugovora traže od njega i Vučić i Crkva Srbije. Jokovićeva predaja Vučiću toliko je bukvalna da nikad ne moramo čekati njegovu izjavu. Dovoljno je da u očekivanju Jokovićevog mišljenja, dan ranije u dnevniku TV Srbije čujemo i prepišemo izjavu gospodina Vučića. Nije važno da li se radi o temeljnom ili manje temeljnom pitanju.
Toliko o Jokovićevoj samostalnosti i Dritanovom sluhu za crnogorstvo. No, dođe li do ikakve manjinske vlade, do normalne svakako neće, biće to ipak jedan od mogućih koraka u pravcu napuštanja bukvalnog Krivokapićevog bogomoljstva i četništva. Mogu se praviti i najkrupnije greške, ali je sigurno da, bar za sada, povratka na nacišovinizam Krivokapića i njegovih trabanata ne može doći. Ako ništa drugo, dobićemo vladu sa bar nekoliko normalnih ministara pored kojih ni Jokovićevi jurišnici ne mogu baš divljati.
Bilo kako bilo, povratka na staro neće biti. Ko je onda pravi gubitnik? Jeste da više ne cvjetaju ruže Demokratskom frontu i njegovim brojnim satelitima, ali je sigurno poslije sloma kvinsliške Krivokapićeve vlade najkonkretniji gubitnik Aleksa Bečić. Dok god je postojala skalamerija od 30. avgusta 2020. godine, odnosno uz Dritanovu pomoć skupštinska srbošovinistička većina, neuki su mogli povjerovati da neki tamo Demokrate zaista postoje.
Ko će od sad da zavija i zapomaže po trgovima, lelečeći za Amfilohijem? Ko će da objasni građanima da Bečićeve Demokrate imaju ikakvu ideologiju izuzev srpstva i slijepe vjernosti Crkvi Srbije, kojima se ne mogu takmičiti sa odavno srpsko šoviniziranim Demokratskim frontom? Ko će da objasni otkud, kako i iz kojih ideoloških panjega nastade partija koja odlučno zastupa ništa i bori se za ništa, ali tako da u svakoj srpskoj vlasti u ime ništa traži dio svoga kolača?
Konačno, ko i kako u današnjem domaćem rasulu umije koliko-toliko sagledati budućnost Zapadnog Balkana u vezi sa ratom Rusije u Ukrajini. Rat Rusija očigledno ne može dobiti. Što će konačno od Ukrajine ostati, neizvjesno je. Očekivanom gubitniku Putinu ostaje samo mogućnost da aktivira atomsko oružje i zapali svijet. To bi svojevremeno učinio i njegov ideološki rođak Slobodan Milošević da je, kao Putin, raspolagao arsenalom atomskog oružja.
Ima u odnosu na Srbiju devedesetih bistrijeg pogleda Zapada na političku realnost u svijetu. Zapad je tada pune četiri godine mazio svoga favorita Srbiju i cinculirao svoju tobožnju neutralnost i skromne zahtjeve za mir, što je danas u Putinovom slučaju isključeno. Drugo su, ipak, domaće zapadnobalkanske prilike. Tu su igre i dalje dozvoljene i moguće. Misli li neko da Zapadu baš smeta enormno naoružavanje Srbije? Mislite li da od toga strahuju Britanija, Francuska ili Njemačka? Zna li taj isti Zapad protiv kojih se naroda i zemalja kupuje toliko oružje? Zna i te kako, ali se i dalje zna da će ambasadori takozvane Kvinte uvijek hitro skočiti u pomoć ugroženoj Crkvi Srbije ili svome, takođe favoritu sirotom Aleksandru Vučiću.
Kad stvari tako stoje, valja za sada prihvatiti i manjinsku vladu sa svim njenim ograničenjima i manjkavostima, čak i sa Dritanovom dokazanom plitkoumnošću i nesumnjivim afinitetom za izdaju. Kako se god i od kakvih sastojaka formirala ta vlada neće moći, ni u ime Srbije ni Rusije, voditi otvorenu antievropsku politiku. Ova je Krivokapićeva pokušala da blickrigom Crnu Goru pretvori u Srbiju, pa se zaglavila na istorijskom Belvederu. Izgleda da je na kraju shvatila da Belvedera u Crnoj Gori ima još.
Doviđenja, Krivokapiću! Teško je baš povjerovati da si i ti konačno shvatio da Srbija decenijama ucjenjuje Crnu Goru navodno svojim brašnom i uljem? Ako Crna Gora u vlastitoj proizvodnji nema dovoljno brašna i ulja, ima ga otkuda nabaviti mimo Srbije. Čim je posegla za drugim izvorima Srbija je navodno popuštila, jer nije šala izgubiti tradicionalno najsigurnije tržište. Veliki naduvani Srbin Milan Knežević piše Srbiji maltene tražeći milostinju, a ne zna da Crna Gora, čak i ovakva kakva je, ima neuporedivo više resursa od Srbije, s obzirom na broj stanovnika i veličinu teritorije.
Što je ovo evo neko doba da nas naši vrli Srbi Andrija Mandić i Milan Knežević odavno nijesu obradovali posjetom Putinu i Rusiji? Nijesu se valjda uplašili od ponovnog suđenja za državni udar od 2016. godine. Ispašće da ni ranije nikad nijesu tamo odili.
