Opet je veliki bogoljubivi pravednik kleknuo a blažene misli mu se vinule u transcedencu i metafizičke predjele srpskog nebeskog naroda - Zdravko sa onoga svijeta. Sve je bilo idilično osim činjenice da je taj arlekin naš premijer i natpisa nad kojim je metanisao. I očiglednosti da, uprkos svim izazovima i opasnostima ovog vremena, koje, između ostalog, donosi brze i često nekontrolisane promjene, najvažniji zadatak i prioritetna agenda Krivokapićeve Vlade je - lažiranje i prepravljanje prošlosti, a ne trasiranje budućnosti građana ove države.
Na ploči nad kojom je klečao i dodirivao je čelom i vjerovatno zaneseno cjelivao, piše: ,,Rasute kosti širom zemlje ove ovo sveto mjesto na počinak zove“. Pa onda ispod, zlaćanom ćirilicom: ,,Bezgrobnicima postradalim za kralja i otadžbinu u Drugom svjetskom ratu od fašista i komunista“.
O, Bože, o Madona: trgovac ti laže sa osmijehom, žena laže suze prosipljući, ali niko ka' klerofašista ne laže.
PRIČA O ISTINI
Vratićemo se na ovu temu. Prvo moramo obraditi jednu zaista tužnu i istinitu. Naime, postoji i druga ploča iznad ove opskurne koju sam vam predočio. Na njoj piše: ,,Ovdje počivaju Grbljani, Maini i Budvani zajedno nevino strijeljani od komande 2. i 4. partizanskog bataljona Bokeške brigade u noći 24./25. novembra 1944. god. u Starom Baru“.
Istinita priča je teška, jeziva. Strijeljano ih je 80 od kojih su dvadesetsedmorica bili mlađi od 30 godina, trojica od njih su imali od 16 do 19 godina. Njima je od partizana bilo rečeno da im se neće dogoditi ništa jer nijesu okrvavili ruke
Ova ploča priča istinu, s tim što bih ja dodao - nevini i na prevaru strijeljani. Zdravko Krivokapić nije došao zbog ove ploče, nego one prve. Da je želio odati poštu nevino strijeljanima, on bi došao 24. ili 25. novembra i klečao nad ovom pločom a ne iznad druge, na Vidovdan.
A istinita priča je teška, jeziva. Strijeljano ih je 80 od kojih su dvadeset sedmorica bili mlađi od 30 godina, trojica od njih su imali od 16 do 19 godina. Njima je od partizana bilo rečeno da im se neće dogoditi ništa jer nijesu okrvavili ruke. I kapetan nacionalista Milivoje Mitrović rekao im je sljedeće: „Draga braćo, dogovoreno je, odstupamo ka Grčkoj, ali ja vas molim da razmislite. Od vas niko ne mora da odstupa. Svi vi možete kući da ostanete. Vi nikome nikakvo zlo nijeste učinjeli. Vašim glavama ne može ništa biti. Ja moram ići jer sam zakleti oficir Kralju i Otadžbini, pa makar išao sam“.
I onda, samovoljom partizanskih komesara, bez naloga partije ili više komande, bez ikakvog suda njih 80 bude strijeljano. Nikada nije pokrenuta istraga ili sudski proces iako se znaju imena tih komesara. Svi su i u partizanskim porodicama znali ta imena i osuđivali zločin, ali zvaničnih reakcija nije bilo.
Čudno je i da se niko nije usprotivio na licu mjesta poput Alekse Zenovića, člana ilegalnog partizanskog odbora za Budvu, koji se usprotivio spiskovima za strijeljanje, sastavljenih odmah po ulasku partizana u Budvu. Tada je Zenović istupio i rekao: „Neka ja budem prvi na spisku i neka mi to bude zahvalnost za sve što sam uradio i propatio po talijanskim zatvorima. Moju saglasnost nemate, a vi ako hoćete strijeljajte po vašem spisku“. Podržali su ga ostali članovi odbora za Budvu i tako je spašeno više od dvadeset života.
Iako je 80 strijeljanih u Baru manje od broja zvjerski umorenih žrtava popa Mace Vukojičića i popa Obrada Šiljka, koje je SPC proglasila za svece, mi antifašisti moramo slijediti svoj moral jer nijesmo mi oni, i javno priznati ovaj grijeh. Javno kao što smo nedavno izglasali Deklaraciju o Srebrenici.
Kosti ovih nevinih žrtava su neobilježene ležale 48 godina u nasipu ispod Barske tvrđave, bez prava rodbine ubijenih da im na tom mjestu iskazuju pomen. Onda je 1991. godine izvršena ekshumacija i posmrtni ostaci preneseni u Crkvu Svete Petke u Budvi i napokon 1992. godine sahranjeni u porti Manastira Podlastva.
MANIPULACIJA MRTVIMA
I onda je Amfyja ponijelo četničko gradivo pa je ispod ploče o strijeljanju žrtava iz Bara i ploča sa njihovim imenima - dodao onu o bezgrobnicima stradalim za kralja i otadžbinu od komunista i fašista i ploče sa oko 400 imena stradalih četnika u bježaniji ka Austriji. Jedina veza sa barskim žrtvama je ta da je njihovo strijeljanje povećalo broj onih koji su bježali od straha, a nijesu okrvavili ruke. Ispada, po SPC i Amfyju, da su četnici bili neki rodoljubivi mirni liberali koji nijesu mogli provesti svoje težnje od združenih fašista i komunista.
E sad, zbog ovih mladih generacija koje bleje u telefon, moramo održati kratki kurs. Okupatori su bili Njemci i Italijani, Mađari i Bugari; oni su bili nacisti i fašisti, a izdajnici i kolaboranti su bili četnici, balisti, ustaše i svi su bili fašisoidnih nazora i zvjerske i genocidne zločinačke prakse. Lakše mi padne ona četnička priča o kraljevskoj vojsci u otadžbini nego ovo morbidno klerikalno četničenje popova. Jeste, djeco, njih su ubijali partizani, ali u borbi za oslobođenje, pa i iz osvete za užasna četnička zvjerstva nad nejači partizanskih boraca koja je ostala kod kuće.
Što se fašista tiče, četnike su pobili njihove kolege ustaše sa kojima su ono na početku rata prikupljali nejač sa Kozare za logor Jasenovac. Sa Njemcima i Italijanima su četnici bili u izvanrednim odnosima. Baš uz njemačku pomoć su formirali, obučavali i naoružavali čuveni četnički Gvozdeni puk, sastavljen od četničke mladeži sa namjerom da ga kao elitnu i mržnjom ostrašćenu jedinicu upotrijebe u borbi protiv partizana. Ali, dvije partizanske brigade razbiše jurišem Gvozdeni puk kao beba zvečku, i to tako ubjedljivo da ih je pola odmah prešlo u partizane.
Na onom spisku od oko 400 četnika stradalih u bjekstvu, koji je Amfy dodao pored spiska onih nevinih nesretnika iz Bara, nalazi se solidan broj zločinaca i članova po zlu čuvenih četničkih „crnih trojki“, pa od SPC, ako je Hristova crkva, tražim da uklone ta imena kako ne bi bili izjednačeni zločinci i žrtve. Kako znam da nijesu Hristova crkva već jeretička, svetosavska, etnofiletistička i fašisoidna crkva, znam i da to neće uraditi, pa im obećavam da ću onda ja objaviti ko je ko na spisku.
Osim toga, objaviću i spisak četničkih sinova koji su u nevaljalom samoupravnom socijalizmu zauzimali istaknute privredne, društvene i političke funkcije, kako bih im objasnio kako izgleda pravo pomirenje, da nam ne bi više nudili ovo njihovo podlo pomirenje.
ANTIFAŠISTIČKI ZAVJET
E sad, od antifašista tražim da ne patetišu više prigodničarski na proslavama, nego da se 13. jula, na dan slavnoga ustanka, zakunemo da nećemo, čak i po cijenu novog ustanka i rušenja vlade, dozvoliti potpisivanje hegemonističkog, nedemokratskog, neustavnog i nesekularnog, srednjovjekovnog temeljnog ugovora između Srpske pravoslavne crkve i naše kami-Vlade. Valjda se toliko mogu ujediniti građanske i antifašističke snage u Crnoj Gori. Ili da po običaju izrecitujemo par recitacija, nadahnuto pročitamo par patetičnih govora i udarimo po mezi i piću i idemo doma, a nesretna otadžbina neka ide đe je pošla, odnosno đe je crkva povela.
Nadam se da ćemo odabrati ovaj časniji način proslave. I za kraj: nikada mi nijesmo imali takve nadahnute vlasti ni uređenja da bismo se na putu u budućnost tako fanatično vraćali i nadahnjivali njima. I čemu to fanatično krečenje istorije. Između gomile glupavih i pretencioznih komunističkih parola zapamtio sam jednu koja je gotovo konfučijanski mudra i koja kaže: Ništa danas ostvareno ne smije biti toliko sveto da sjutra ne bi moglo biti prevaziđeno. Pa ni ovi bivši, pa ni ovi sadašnji na vlasti, a bogami ni crkva, pa ćemo je ovako nekontrolisanu i raspojasanu, radi puta u budućnost, morati strpati u ustavne i civilizacijske norme.
