Predsjednik Crne Gore, Milo Đukanović ključna je politička i društvena figura u Crnoj Gori, ne samo u epohi koju živimo, već i u konkurenciji njene istorije.
Za vrijeme trajanja na liderskim pozicijama u zemlji, kao predsjednik države i predsjednik Vlade, uspio je da ostvari takav broj državničkih rezultata da se njegova ostavština i burna dinamika političke evolucije, zajedno sa snažnim ehom na buduće naraštaje, može komotno mjeriti sa onom kralja Nikole. Jer, sasvim je analogno po važnosti za nacionalne interese uporediti, na primjer, priznanje državnog suvereniteta na Berlinskom kongresu, sa obnovom državnosti na referendumu, prijemom zemlje u UN, NATO porodicu i status zemlje kandidata za članstvo u EU, koju je sa svojom administracijom doveo do statusa regionalnog lidera u integracijama.
Za rukom su mu polazile nemoguće stvari – da postane premijer u svojim dvadesetim, a da za tri decenije vladanja, pobijedi na svim parlamentarnim i predsjedničkim izborima. Međutim, ne i da formira većinu na onim posljednjim, 2020.
Na prvim predsjedničkim izborima na kojima se pojavio kao kandidat, izgubio je u prvom krugu od Momira Bulatovića iza kojeg je stajala materijalna, propagandistička, vojna i svaka druga logistika Slobodana Miloševića, da bi u drugom ipak preokrenuo, postao predsjednik države i radikalno zaokrenuo nacionalni spoljnopolitički kurs zemlje.
U svim krupnim izazovima po njegovu političku sudbinu do sada, čak i onda kada se to činilo nemogućim, uspijevao je da političkom alhemijom dođe do rješenja u svoju korist. Od čuvenih referendumskih 55 %, do toga da je njegova partija iz opozicionog djelovanja, u stanju rapidnog slabljenja moći, uspjela da sruši dvije “postavgustovske” vlade. Iako je svojom adaptilnošću uspio da se kao vječiti pobjednik “prošeta” različitim globalnim vremenima, od sumraka komunizma do internet revolucije kada se politička borba masovno seli u online prostor socijalnih mreža i botova koji manipulišu opštim paradigmama stvarnosti, iako je dominirao u svakoj inerciji prirodne smjene generacija, čini se da Mila Đukanovića čeka najveći izazov u karijeri, baš sada. U susret predsjedničkim izborima.
Kako čovjek koji je samo dvije i po godine stariji od jednog Džonija Depa i takvim karijernim rezultatom, razmišlja o svojoj budućnosti?
Da li, i u kojoj mjeri, kod njega vlada zasićenje bavljenjem politikom, nakon burnih i stresnih decenija? Postajući simbol borbe za crnogorsku suverenost, ima li etičko pravo na povlačenje iz “igre” u trenutku kada jedna (najmanje jedna) nuklearna globalna sila, sinhronizovano sa uticajem iz Srbije, prijeti da ozbiljno ugrozi njegova ključna državnička dostignuća?
Da li je cijena njegove političke dugovječnosti takva da je zona ličnog sasvim srasla sa onom javnom, koja podrazumijeva građanski, suverenistički, proevropski politički pol u zemlji? Da li je taj pol dovoljno zreo da funkcioniše bez njega ili bi njegovo odsustvo sa centralnog mjesta te ideje značio i njen krah?
Nema sumnje da je Đukanović ovih dana u epskoj dilemi. Okolnosti u kojima do sada imamo najave predsjedničkih kandidatura koje “pokrivaju” svaku nijansu kolorita hegemonizma “srpskog sveta”, a ni jednog iz zone građanskog političkog mišljenja lojalnog crnogorskom suverenitetu po svaku cijenu, djeluje alarmirajuće.
Takođe, u vazduhu lebde i drugi veliki problemi. Pitanje legaliteta (i u pravnom i u etičkom smislu) cijelog izbornog procesa, s obzirom na to da se makar za jednog kandidata zna da krši izborna pravila. Po mom mišljenju, Đukanović sebi ne bi dozvolio da kao kandidat učestvuje na izborima upitne regularnosti, pogotovo u momentu kada beskompromisno insistira na besprekornom političkom ustavno-pravnom djelovanju, pogotovo iz motiva da pred sve skeptičnijom međunarodnom zajednicom, pokaže razliku u klasi u odnosu na konkurente, koji su doveli državu do stanja anarhije i institucionalne paralize.
Najgori mogući scenario bio bi da nas prije Rusije i Srbije, na izborima porazi sopstvena pizma
Na njegovu odluku da li i ovog puta da ponese “barjak” suštinske suverenosti crnogorskog društva, nesumnjivo utiče i pojava novih generacija no političkom nebu, koji osim mladosti donose i potpunu degradaciju moralnih standarda po kojima se političko djelovanje odvija od avgusta 2020.
Na dnevnom nivou se laže, proganjaju neistomišljenici a nagrađuju posrnuli preletači iz ideje u antiideju. Populizam, velika obećanja za povećanje ličnih primanja građana, propagandistički upakovana kao dugo željeni politički centar, “između dva nacionalizma”, na veliki dio slaboobaviještenih birača djeluje kao utopija.
Takođe, gotovo sasvim izvjestan krah pregovora o superiornom i jedinstvenom kandidatu koji bi sačuvao suverenost ove države, djeluje obeshrabrujuće na one birače koji su zapali u apstinenciju ili izgubili nadu u borbu protiv hegemonizma Beograda i Moskve.
SDP je u ovom, za spas Crne Gore ključnom trenutku, kako stvari stoje, odlučila da ide samostalno na izbore. Takvi postupci upućuju da je ta stranka, odabravši da iskoristi kapital veće popularnosti Draginje Vuksanović-Stanković ili Ranka Krivokapića od same partije, prelomila da napusti front odbrane države. Sjutra će taj kapital izbornog rezultata njihovog kandidata iskoristi za trgovinu sa takozvanom “centraškom” politikom Demokrata, Ure, Evrope Sad, SNP i ostalih partija. U pitanju je jako opasan manevar, koji bi kamufliranim Vučićevim advokatima dao veći legitimitet. Opšti politički grabež.
Umjesto što su nam drugi krivi, sve je - prvo do nas
Ovi, i mnogi drugi razlozi, komplikuju okolnosti u kojima bi kandidat koji bi predstavljao interese sekularne, građanske, suverene države ostvario superioran rezultat, naspram kandidata kakav je jedan četnički vojvoda. Zato, kandidat koji bi predstavljao takvu Crnu Goru, samo u slučaju besprekorne regularnosti izbora, mora biti impresivnog kalibra, sa snagom da groznicu borbe za vječite i univerzalne vrijednosti slobode zapali i postavi na pijedestal društvenog imperativa, svetog cilja kojeg moramo osvojiti zbog sebe i naše djece.
Đukanović je jedini od svih potencijalnih kandidata, koji u spektru razloga Za i Protiv svoje kandidature, ima breme ličnog odnosa i odgovornosti prema svom istorijskom imidžu. I to je ključan razlog zbog kog ga nećemo vidjeti kao kandidata, ako sve izborne okolnosti ne budu savršeno legalne.
Takođe, vjerujem i da njegovo vaganje podrazumijeva kalkulaciju sa opštom atmosferom u zemlji galopirajućeg populizma, sa medijskom manipulacijom slike stvarnosti, zloupotrebom državnih resursa u izborne svrhe, miješanjem zvanične Srbije u izborni proces, itd.
Da li bi čovjek njegovog formata i njegove pozicije, dozvolio sebi da uđe u “bitku” u tako neravnopravnim uslovima, u kojima bi rizikovao da svoju auru nepobijeđenog lidera devalvira na način na koji bi izgubio izbore od jednog Andrije Mandića ili Milojka Spajića, na primjer? Sa druge strane, crnogorski je viteški kodeks, a bogami i gorštački kapric, da se u bitku ne ulazi samo kada je pobjeda izvjesna. Sve ove okolnosti dovode do ogromne dileme jednog velikog državnika. Dileme od koje zavisi puno toga.
Najgori mogući scenario (bilo da je kandidat Ivan Vuković, Duško Marković, Milo Đukanović ili neko treći), bio bi da nas prije Rusije i Srbije, na izborima porazi sopstvena pizma. Mi imamo većinu u našoj zemlji!
Samo luča je i dovoljna!
Mi, koji se ne bismo prodali kao beogradske sluge i koji su spremni da brane ovu zemlju, njenu demokratiju, Javni servis, progonjene novinare, kulturnu baštinu, istoriju, naše ime i prezime. Ono što još uvijek nemamo je naše jedinstvo! Pred njim padaju svi mali Šćepani i slatkorječivi lažni proroci. Svi lažni “centristi”, jer pravi nikad ne bi ćutali na šovinističke ispade crkvenih dostojnika i ljubili im ruke, namećući ih kao opštu mjeru života. Oni koji budu razbili to jedinstvo, moraju biti spremni da sjutra ponesu teret posljedica i suoče se sa prezirom građana. Jer, dok budu kupili mrvice sa lažnog “centraškog” stola ljudi će u njih upirati prstom.
Da se ne lažemo: ključna je ipak ona dilema među dijelom građana suverenista. Znate onu tužnu mantru “starih liberala”: “E neću njega glasat da će sve splamćet”?
Valjda neće Crnogorce (opet) obuzeti ta autodestruktivna tvrdoglavost čitana kao principjelnost! Kada averzija prema kandidatu koji zastupa njegovu ideju biva jača od lojalnosti samoj ideji! Ako pogledate unazad i unaprijed, izdignete se iz skučenih vidika i razumijete međunarodnu trgovinu uticajem, vidjećete jasno kao dan - podršku Zapada dobijali smo samo kad je trebalo disciplinovati Srbiju, u njenom zanosnom plesu sa Rusijom.
Ovog puta, moramo sami… Kao i uvijek, uostalom. Tako će biti jasnije da umjesto što su nam drugi krivi, sve je - prvo do nas.
Odlučio Đukanović da se povuče ili da još jednom "zavrti" svoju magiju jedno je sigurno - ukoliko se odvaži i izađe na megdan, uz sve loše okolnosti i ne tako sjajne ankete, biće to gest hrabrosti kome će svaki Crnogorac skinuti kapu. Biće to vjerovatno ta "karika koja nedostaje", luča kolektivne strasti, one koju osjećamo samo kad branimo slobodu. Jer, samo luča je i dovoljna!
