Vazda jedna te ista skupina, snagom rulje, pokušava na različite načine iste matrice, da dođe do svojih ciljeva.
I, na koje god se ime odazivali, i iz kojeg god vremena dolazili, to je jedno te isto lice i naličje kupovnoga dinara. Kako god se zvali, bili oni zavjerenici i žbiri koji su planirali i ubili knjaza Danila 1860. u Kotoru, ili, oni psi koji su 1907. ujeli ruku koja ih je hranila i u zli čas na školovanje poslala, i koji su pokušali bombama da “zahvale” knjazu staratelju za njegovu ljubav i očinski odnos, a sve za crne dinare, ili ljudski i moralni kusuri iz 1918. godine, ili Jovovićeve đeco-ubice sa Lazina iz 1944, ili ovi Mandićevi PES-ovci iz skupštinskog odbora od prije neki dan, sve je to jedna te ista klika, samo se mijenjaju načini djelovanja i lica izvršitelja, a cilj i svrha nikada.
6
Lako ih je prepoznati. Oni su najgrlatiji, oni su uvijek ugroženi i njihova je borba, verbalno, sveta stvar, dok je suštinski paravan za lično bogaćenje i iza njih se uvijek bez greške, prije ili kasnije, pojavi SPC, da sve to vankanonski i proturazumski podrži.
Ono šta bi moglo da nas raduje jeste kvalitet tih izvršitelja. Prethodnici ovih današnjih su bili značajno intelektualno jači od ovih danas, samim time su im i naumi bili podliji i opasniji, pa razmišljanje ide u tu stranu da ćemo, ako smo mogli sa onima nekada, sa ovim današnjim nedovićkama i čarapićima lakše.
Primjera radi, predsjednica Administrativnog odbora Jelena Nedović, nakon neustavnog pokušaja da skupštinskim odborom zamijeni Ustavni sud, kao tumačenje tog čina, svojstvenog afričkim diktaturama, kazala je da je to demokratija, jer je ona vladavina većine.
Porazno je i zatrašujuće da ovo izjavi osoba koja ima master iz oblasti društvenih nauka. Porazno je i opasno po državu da u poslaničkim klupama i na poziciji šefa Administrativnog odobora sjedi osoba koja je politički analfabeta, bazno nepismena i pompezno preaktivna.
Upravo, osnovni princip i vrijednost demokratije je očuvanje prava manjine, kako bi se izbjegla tiranija ili, gospođo Nedović, vladavina većine nad manjinom.
Nemanje kapaciteta da se razlikuje tiranija od demokratije, sa pozicije koju pokriva, naziva se - građanka opasnih namjera.
Nego, zla vremena osim svojih antiheroja uvijek na površinu izbace i one druge. Heroje, koje je istorijski trenutak stvorio kao takve, često i bez njihove volje i velike hrabrosti. Prosto se namjestilo.
Nije Lajka bio najbolji astronaut među mnoštvom pasa koje je sovjetski svemirski program izabrao da budu u grupi iz koje će jedan postati prvi pas u svemiru. On se prosto, u datom trenutku, nametnuo kao najbolje rješenje. Momenat istorije ga je pogledao i on je postao besmrtan i vječan, ne svojom voljom svakako.
Nije ni Vasilij Aleksandrovič Arhipov planirao da postane čovjek koji je spriječio nuklarni rat, ali istorijski kontekst se posložio malo drugačije. Naime, Ahripov je bio jedan od komandujućih oficira na sovjetskoj B-59 podmornici, naoružanoj nukleranim projektilima, tokom kubanske krize 1962. godine. Podmornica je dobila signale koji su upućivali na to da je nuklerani rat započeo i da oni moraju reagovati na način što bi ispalili torpedo sa nuklearnim punjenjem.
Može izabrati da čuči na Bečkom aerodromu čekajući aber iz Brisela da li smije, i zašto ne, doći u sjedište EU, ili biti dočekan kako priliči jednom državniku
Kako je precedura zahtijevala da se oko te najbitnije odluke jednoglasno usaglase sva tri komandujuća oficira, dovela je našeg Ahripova, da svojom čvrstom odlukom da se ne ispaljuje torpedo dok se ne uspostavi veza sa Moskvom, odluči o sudbini cijelog čovječanstva, i on postane čovjek koji je spasio svijet.
Ili, istorijski trenutak pred koji je ”bačen” Oskar Šindler. I, on je mogao biti samo jedan od mnogih koji je radio svoj posao industrijalca tokom ratnih godina u Njemačkoj, da nije odučio da iskoristi momenat u kojem se našao i lično spasi više od 1.200 života.
Istorijski momenat se ovih dana nudi i predsjedniku države Jakovu Milatoviću. Možda on lično nije želio, možda je ovo trenutak u kojem se nikako nije htio zateći, ali bježati se ne može. Ovo je trenutak u kojem bi se i neko od Demorata odlučio na koju će stranu.
A, Milatović ima dvije. Jednu, koja ga tjera u istorijski zaborav i bezimenost, ukoliko odluči da se na rušenje državnog poretka, ukidanje institucija, preuzimanje nadležnosti od strane potkupljenih mediokriteta, bori samo verbalno i u skladu sa svojim nadležnostima. J…. nadležnosti kada se ruši država.
Ili, može da uđe u istoriju kao neko ko je prepoznao prave vrijednosti, stao u njihovu odbranu i sa istinskim pro-evropskim snagama uvede Crnu Goru u Evropsku uniju.
Kolorizovano. Može izabrati da čuči na Bečkom aerodromu čekajući aber iz Brisela da li smije, i zašto ne, doći u sjedište EU, ili biti dočekan kako priliči jednom državniku.
Istorija se ne nudi svakome i sigurno ne svaki dan. Da li zauvijek ostati onaj slučajni ili postati značajni je odluka za koju treba zdrav razum i malo petlje. I, to čak ni djelić one koju je imao Tito kada se suprotstavio Staljinu. Ovi kojima Milatović treba da kaže “njet” su lokalnog dometa i snage koja svakog dana slabi, a to se već zove kontekstom ili prilikom koju treba ugrabiti i zabiti gol.
U suprotnom prečka. Kao ona Mijatovićeva protiv Van der Sara, koja se još uvijek trese ili je prestala nakon Peđinih posljednjih izjava i radnji, jer, znate, ima prilika koje nisu istorijske i koje ne treba grabiti.
