Izjava popa Mijajla Backovića da su Hrvati u Crnoj Gori projekat s pravom je izazvala lavinu reagovanja u crnogorskoj javnosti. Istini za volju nema rečenice koju pop Backović izgovori a da ne zahtijeva reakciju koja najčešće izostane. Tako je bilo i s ovim potonjim intervjuom.
Da bi dokazao da su do Drugog svjetskog rata „rimokatolici u Boki“ uvijek govorili da su Srbi, Backović se u prvom izbačaju pozvao na dva autoriteta opšte prakse – Andrića i Selimovića, od kojih nijedan nije katolik iz Boke, a u Boku su navraćali kao turisti.
41Da bi pritvrdio svoju revolucionarnu teoriju, pop Mijajlo se u novom javljeniju pozvao na romantične zablude don Nika Lukovića o Crnoj Gori kao „kosovskom zbjegu“ i na mišljenje izvjesnog doktora Branka Sbutege (čije ime i prezime valjda treba da čitatelja dovede u zabunu) da je Srbija Bokeljima, koji su dakako oduvijek Srbi, matična zemlja. Što u slučaju dotičnog i jeste slučaj. Ovaj Branko Sbutega, zapravo, nije rođen u Prčanju, kao njegovi preci, već u Beogradu i njemu je Srbija neosporno matična zemlja.
No đe se đedoše ti bokeljski katolici – Srbi prije Drugoga svjetskog rata, Backović ostade nedorečen, pozivajući se tek na Veliku bokeljsku skupštinu održanu na Prčanju 1848. godine, s koje su okupljeni Bokelji poručili da nijesu Dalmatinci, nego „Bokezi“ dodajući: „Bez sumnje toliko kraljevina Dalmatinska, koliko njoj za sad skopčano okružije Bokokotorska pripada po položaju, po istoriji, po jeziku, i po plemenu većeg broja SLAVENSKOJ-SRBSKOJ narodnosti. Bez sumnje kad bi nadstojeći događaji do toga koračili da se države SLAVONSKOSRBSKE to jest Jugoslovenske ujedno soedine pod štitom Cesarskim, bez upliva nikakve tuđe narodnosti kao na primjer Talijanske, Mađarske, Njemačke i tako dalje, bez sumnje Bokokotorska protivna biti neće da se želja vaša ispuni što se sojedinjenija našego tiče.“
I eto što pop Backović navodi kao jedini argument da su katolici u Boki prije Drugoga svjetskoga rata bili Srbi podmećući da formulacija „Slavenskoserbski“ dokazuje srpsko narodnosno samoidentifikovanje Bokelja iako je iz samoga dokumenta jasno da pojam „slavenskosrpski“ ondašnji Bokelji smatraju sinonimom pojmu „jugoslovenski“.
No, ako ne vjeruje potpisnicima dokumentima da pojam „slavenskosrpski“ nije istoznačan pojmu „srpski“, neka pop Mijajlo u pomoć prizove još jedan za to doba i te kako relevantan dokument – časopis Serbske letopisi (poznije Letopis Matice srpske) iz 1825. godine. U prvom broju Serbskih letopisa, naime, 1825. godine opisano je „Sloveno-Serbsko koleno“ „slavenskoga naroda“, za koje se navodi da se naziva i „iliričeskim“. A tom „kolenu“ po autorima članka pripadaju Bugari, „Serbi“, Bošnjaci, „Cernogorci“, Slavonci i Dalmatini.
No nije problem crnogorskoga društva što pop Mijajlo postojano sije mržnju, problem je što se ta mržnja normalizuje
Ondašnjim srpskim intelektualnim krugovima koji će 1826. godine osnovati Maticu srpsku, dakle, bilo je jasno da pojam „slavenosrpski“ i „srpski“ nijesu sinonimi, već da su Srbi samo jedan od naroda „Slavenosrpskoga“ koljena. Štoviše, postojbinom Srba autori članka označili su prostor između Timoka, Drine, Hema, Save i Dunava, notirajući njihov kasniji prelazak u „Austrijsku Slavoniju“ i „južnu Mađarsku“, što će reći da za Srbe u Boki u to vrijeme nijesu znali vodeći srpski intelektualci. Bokelji još manje.
No vratimo se Backovićevoj teoriji o projektu. Iako ničim nije dokazao, kako smo viđeli, da su se bokeljski katolici smatrali Srbima do Drugog svjetskog rata, postojanje Hrvata u Boki pop Mijajlo tumači „projektom koji traje od Drugog svjetskog rata“. Pogledajmo za trenutak što nam to pokazuju popisi stanovništva nakon Drugog svjetskog rata.
Za ovu ćemo priliku uporediti podatke s tri popisa – prvog nakon Drugog svjetskog rata iz 1948. godine, potom popisa iz 1991. godine kad SFRJ nestaje s istorijske pozornice i posljednjeg popisa iz 2023. godine. Pritom treba imati u vidu da pop Mijajlo jako loše misli o svom narodu tvrdeći da je nakon Drugog svjetskog rata odustao od vlastitog nacionalnog samoidentifikovanja. Samo se na taj način mogu razumjeti rezultati popisa iz 1948. godine koji pokazuju da je u Crnoj Gori živjelo 342009 Crnogoraca (90,67%), 6808 Hrvata (1,8%) i 6707 Srba (1,78%).
Skoknimo pola stoljeća naprijed i eto nas u 1991. godini kad popis stanovništva pokazuje da Crnogoraca ima 380467 (61,86%), Hrvata 6244 (1,02%), a Srba 57453 (9,34%). A na popisu stanovništva iz 2023. godine Crnogoraca je 256436 (41,12%), Hrvata 5150 (0,83%), a Srba 205370 (32,93%). E sad ove podatke uporedite s tvrdnjom popa Backovića o „projektu“ koji traje sedam decenija s ciljem uništenja Srba. Za tih sedam i po decenija, dakle, procenat Hrvata u Crnoj Gori pao je s 1,8% na 0,83%, procenat Crnogoraca pao je s 90,67% na 41,12%, a broj Srba porastao sa 1,78% na 32,93%.
Ovo može imati samo dva objašnjenja – ili su autori „projekta“ toliko lukavi da smanjenjem broja Crnogoraca i Hrvata a povećanjem broja Srba maestralno prikrivaju namjeru da asimiluju Srbe ili je pop Mijajlo u svađi s istinom, onako kako je poslovično u zavadi s hrišćanskom vrlinom.
No nije problem crnogorskoga društva što pop Mijajlo postojano sije mržnju, problem je što se ta mržnja normalizuje. A ono što tolkuje pop Mijajlo, tolkuje kompletna Beogradska patrijaršija, kojoj predano služi.
Za prelate Beogradske patrijaršije, i to bez izuzetka, Hrvati su „projekat“, Crnogorci „Đilasova kopilad“, Bošnjaci, pak, „lažni ljudi“, a za aktuelnu crnogorsku vlast – patrijaršijska se ne poriče!
