O sudbini Nikšića, grada heroja i heroina, odlučivaće se za dvije sedmice. Sudbina koju ćemo 13. aprila dodijeliti gradu pod Trebjesom, po svemu sudeći, mogla bi biti konačna.
Odlazeća vlast personifikacija je svega najgoreg. Ne smijemo dozvoliti da nam se ponovi buvljačko upravljanje Nikšićem
Smislene rekapitulacije perioda za nama nema bez priznanja da stagnacija Nikšića nije započela prije četiri godine. Razvojni put postepeno je usporavan još od početka tranzicionog procesa, a vremenom je, nažalost, gotovo u potpunosti zaustavljen.
Oni koji su imali sreće da žive u predratnom industrijskom centru sa sjetom se sjećaju Nikšića iz toga doba. Mi koji smo rođeni devedesetih žalimo što nijesmo imali tu privilegiju, već slušajući tople priče i čitajući zadivljujuće istorijske spise kroz maštu pokušavamo oživjeti duh toga vremena.
Premda je nemarom lokalne vlasti Nikšić izgubio status industrijskog centra, a razvojni potencijal grada gurnut je u zapećak u kojem je stajao decenijama, Nikšić nije vrijednosno potopljen. Dobri duh Nikšića je opstajao u inat poslijeratnim previranjima i turbulentnim vremenima.
Poznavali smo istoriju svoga grada i znali simboliku svih datuma. S ponosom smo čitali o NOB-u i antifašističkim tekovinama, nabrajajući imena svih 46 nikšićkih heroja i heroina. Daleko od toga da je život u herojskom gradu bio savršen, a kamoli približan predratnom periodu. Ipak, vladao je sklad, sačuvan zahvaljujući čvrstim slobodarskim temeljima.
Vrijednosno posrnuće dogodilo se kada je na čelo opštine došao Marko Kovačević, za kojeg se s pravom može pomisliti da mu je krajnji domet pobjeda na izboru za mistera četničke kokarde. No, nakon klerikalne kontrarevolucije, raznorodne paranormalne pojave normalizovane su kao legitimne. Posljedično, u Nikšiću su povampireni opasni oblici fašizma i šovinizma. Svjedočili smo takoreći nagloj reinkarnaciji nakaradnih ideologija koje su davno poražene, ali nijesu suštinski iskorijenjene.
Tako je grad piva, čelika i roka pretvoren u vašarsku kafanu i izložen na velikosrpskom lageru sa kojeg gospodari i sluge tame uzimaju šta im je volja. Danas je Nikšić vrijednosno bezličan grad.
Urušavanjem toga temelja gradu se oduzima smisao, a uporedo sa smislom nestaje radost, toplina. Faktički, iz grada se polako cijedi život.
Ratni huškači provincijalizovali su Nikšić. Baš kao što se danas podgorički muslimani tretiraju kao gosti umjesto starosjedilaca u glavnom gradu
Nikšić se danas može pohvaliti procvatom ćirilice i nebrojenim idejama čiji je cilj rehabilitacija četnika. Bastion slobodarstva postao je poprište litijaških i revizionističkih parada od kojih su neke, u roku od dvije ili tri godine, suludom logikom vlastodržaca proglašene tradicionalnim događajima. Istini za volju, retradicionalizacija je srž svih fašisoidnih projekata, baziranih na otimačini istorijskog nasljeđa koje nije i nikada neće biti njihovo.
Pamtimo parastose Draži Mihajloviću i kalendare s njegovim likom na novogodišnjim štandovima, tik pokraj spomenika Ljubu Čupiću. Ljubov osmijeh pokušali su da ukaljaju uriniranjem po njegovom spomeniku. Sa stanovišta lokalne vlasti bila je to „slobodarska misija“. Sa stanovišta zdravorazumskih građana i građanki - primitivizam bez presedana.
Pamtimo i donaciju kralja Ćacilenda, od simboličnih dva miliona. Prisjetimo se i da su sredstvima iz toga prljavog fonda planirali da preuređuju šetalište Vita Nikolića, najvećeg nikšićkog pjesnika, koji je prezirao ropstvo i živio za slobodu.
Sjetimo se i da su Miladina Šobića gađali suzavcem kad je horda iz pravoslavnih bratstava, prema unaprijed dogovorenom scenariju prekinula mirnu proslavu Dana državnosti. Šta znaju oni o Vitu, Šobiću i njihovom neprocjenjivom stvaralaštvu, koje prevazilazi poetske i muzičke okvire i duboko je utkano u onaj dobri duh Nikšića s početka teksta.
Od kulturnih sadržaja, pored nekoliko festivala, ostalo nam je pozorište – ustanova upodobljena novoj svrsi, organizaciji kleročetničkih hepeninga. Od sportskih sadržaja ostadoše predizborna obećanja o izgradnji terena i igrališta, koja se papagajski ponavljaju i nakon četiri godine. Gradska rasvjeta dotrajala je i prije nego je postavljena. Zamračen grad doslovno oslikava mračnu ideologiju koja je naša realnost.
Uporedo sa fašističkim, gomilale su se i druge vrste otpada, od grita do ostataka zaraženih krava koje su šetane s jedne na drugu lokaciju. Problem pasa lutalica riješen je njihovim umnožavanjem, naročito u centru grada, đe svaka šetnja predstavlja rizik i niti jedan građanin i građanka ne mogu se osjećati bezbjedno.
O komunalnim problemima moglo bi se pisati u nedogled. O šovinističkoj svakodnevici takođe – od paradiranja Prvoslava Perića, koncerta Beogradskog sindikata, rusko-srpskih priredbi, svetosavskih svečanosti..
Nasuprot Kovačeviću i satelitima, prvi put imamo istinski zdrave, građanske opcije, kojima nemaju šta zamjeriti ni građani koji su prevareni, ni oni koji su zasićeni od politike
O „ponosnome“ predsjedniku opštine sve je rečeno, kroz nebrojene tekstove. Zamislimo samo kako bi se osjećali komandant Sava, Dragan, Mitar, Miloš, Radovan, Veljko i ostali Kovačevići, narodni heroji i pripadnici NOB-a da znaju ko danas sebe bestidno naziva njihovim potomkom, prljajući njihovu čast i slavnu zaostavštinu.
On i njegovi saborci, prije dvije godine osmislili su i konkretnu akciju usmjerenu na zatiranje slobodarske prošlosti i izjednačavanje četničkog i partizanskog pokreta. Tada je predloženo da se ulice Vuka Karadžića i Partizanski put preimenuju ni manje ni više nego po pripadniku ozloglašene bjelopavlićke brigade Blagoju Jovoviću i srpskom knezu Mihailu Obrenoviću, baš onome koji je donio sramnu uredbu o zabrani ulaska u Srbiju Crnogorcima i ciganima.
Svi koji bi i nakon negiranja genocida, čudnovato ispruženog srednjeg prsta koji on naziva namještanjem sata tokom intoniranja državne himne, sklanjanja zastave sa zgrade opštine, pristali da se uhvate s njim u kolo, dio su istog ideološkog soja, bez stava i integriteta.
Između njega koji pjeva o lelekanju Turaka i kukanju bula, prijeti obračunom neistomišljenicima kao sa Turcima i onih kojima je on, takav, zagovornik jednoumlja i mrzitelj svega drugog i drugačijeg partner - nema razlike.
Marko Kovačević davnih je dana prevazišao svoga učitelja Andriju Mandića. Bilo je to jasno još onomad kad je u Beogradu klečeći raportirao Milici Zavetnici.
Ratni huškači provincijalizovali su Nikšić. Baš kao što se danas podgorički muslimani tretiraju kao gosti umjesto starosjedilaca u glavnom gradu, Nikšić, grad u kojem se nikad nijesmo dijelili po vjerskoj i nacionalnoj osnovi postao je centar pravoslavlja, a nikšićki muslimani nepoželjni.
Naš grad nije na prodaju, a sloboda je najskuplja i nema cijenu
Ne treba imati dilemu - glas za bilo koga iz paf-paf koalicije sa državnog nivoa glas je za Marka Kovačevića i njegov način vođenja grada. Prepucavanje oko tema svađalica, kako ih naziva premijer, dio je klasičnog predizbornog nadgornjavanja. Obećanja su potrošena, ostadoše samo Big Fashion i predizborne populističke naknade.
A dok traje rat saopštenjima, jedni se drugima nude kao na tacni. Premalo je glasova koji bi nas uvjerili u suprotno. Uostalom, koaliranje je eksplicitno najavio i preletački fenomen Zoran Mrkić. Preletač koji ideologiju mijenja od jednih do drugih izbora strogo će se držati naloga partijske vrhuške – sasvim očekivano.
Da se planovi o neslavnoj budućnosti Nikšića kuju iza zatvorenih vrata, mogli smo zaključiti i tokom skupštinske sjednice. Premijerova najava potencijalnog investicionog aranžmana na Krupcu (čitajte rasprodaje) samo je vrh ledenog brijega.
Nasuprot Kovačeviću i prilijepljenim satelitima, po prvi put imamo istinski zdrave, građanske opcije, kojima nemaju šta zamjeriti ni građani koji su prevareni, ni oni koji su zasićeni od politike. To su liste koje čine ekipe koje znaju da je Nikšiću nasušno potreban vrijednosni, a zatim i razvojni preporod. Mladost koja se ponosi slobodarskom bitkom na Sutjesci i nije opijena zovom revizionističkog zvjerstva.
Nikšić mogu voditi samo oni koji znaju da se za slobodu moramo boriti svakog dana, svakim udisajem i da te slobode neće biti dok ne pobijedimo fašizam i počnemo disati punim plućima. Na čelu Nikšića moraju biti oni koji ne žele da idu ulicama nazvanim po četničkim prvacima i da njihova đeca u školama uče o svetosavlju kao državnoj ideologiji, umjesto o herojstvu i antifašizmu.
Nikšiću je potrebna samosvjesna vlast, kojoj kriterijum za zapošljavanje neće biti porodične i kumovske veze, te partijski prefiksi, već znanje, vještine i kompetencije. Danas smo prinuđeni da se borimo protiv nekulture, primitivizma i branimo slobodu koju su naši preci davno izvojevali.
Pokažimo da smo kadri da iznova odbranimo slobodu, ne dozvolivši da našim gradom upravljaju tuđinovi misionari i da nastave oburdavati našu kuću. Pokažimo da Ljubo, Joka, Dara i ostali - živote nijesu žrtvovali zaludno.
Odlazeća vlast personifikacija je svega najgoreg. Ne smijemo dozvoliti da nam se ponovi buvljačko upravljanje Nikšićem. Naš grad nije na prodaju, a sloboda je najskuplja i nema cijenu.
Ako u Nikšiću ponovo pobijedi fašizam, uprkos četvorogodišnjem mrcvarenju, ne sumnjajte, pobjediće u čitavoj Crnoj Gori. Tome se odlučno moramo suprotstaviti...
Komentari ()
