Komentar

Komentar: O jezicima i diplomatiji

Izgubljen u prevodu

Da ne bude zabune: detalj o tome koliko Slučajni Predsjednik stvarno poznaje razne jezike nije poenta ove priče... Postoji segment njegovog nastupa đe jedino on može sebi pomoći. A to je vezano za ono što govori. Sadržaj je bitan, poruke su važne, ideje koje iskreno zastupa - za razliku od onih koje ponavlja kao student koji je napamet naučio iz skripte. A to se, bio toga g. Milatović svjestan ili ne, vrlo dobro čita i razumije na svim adresama koje su važne za Crnu Goru

Izgubljen u prevodu Foto: Gradski portal
PobjedaIzvor

Sjećam se: moja se majka, profesorica francuskog i italijanskog, i vrsna prevodilica (čak je bila i predsjednica Saveza stručnih i naučnih prevodilaca SFR Jugoslavije), uvijek ljutila kada bi se neko razmetao da ,,govori“ i ,,zna“ neki jezik. ,,Bolje je reći da se služiš nekim stranim jezikom, jer je proces učenja jezika neprekidan – i, ako ne razmišljaš i ne sanjaš na tom jeziku – onda ga učiš dok si živ“, umjela je da kaže. Otac, kojeg je zapalo da u osnovnoj školi i kasnije uči ruski imao je, kada se povede riječ o poznavanju jezika, jednu kratku i smiješnu priču, tj. anegdotu, u kojoj sam zaboravio imena…

Naime, poratno je doba, ali još nije stigla 1948, i naši naučnici i stručnjaci putuju regularno za Moskvu. Nekima od njih zapadne ne samo da ih tamo uče i obučavaju, već i da oni održe i poneko predavanje. I tako, jedan od njih, koji je dobro poznavao ruski jezik, ode u glavni grad SSSR i održi predavanje na ruskom pred kolegama naučnicima i studentima. I sve je bilo lijepo, pažljivo su ga saslušali. Na kraju predavanja mu se obrati glavni domaćin, pohvali njegovu prezentaciju i kaže: ,,A posebno nam je drago što smo, slušajući Vas, druže profesore, shvatili koliko je Vaš jezik sličan ruskom! Gotovo sve smo razumjeli!“

Sigurni smo da takve lekcije o jeziku nisu potrebne predsjedniku Crne Gore, gospodinu Jakovu Milatoviću. Jer on, po sopstvenom priznanju, govori – ne služi se, dakle, nego govori i zna – čak tri svjetska jezika: engleski, italijanski i španski.

Impresivno, reklo bi se, mada ne i toliko rijetko u današnjem svijetu i u generaciji kojoj pripada g. Milatović. To poznavanje ,,više svjetskih jezika“ je bilo čak i jedan od udarnih ,,detalja“ njegovog nastupa u predsjedničkoj kampanji – koja ga je zapala čudnim sticajem okolnosti. Sjećamo se: on će biti ,,predsjednik kojem neće biti potreban prevodilac“!

Stvari su došle na svoje mjesto čim smo čuli kako Jakov Milatović zbori engleski. Svetozar Guberinić zvani Šekspir, naš počivši nastavnik engleskog, iz prva dva razreda srednjeg usmjerenog obrazovanja, kojega smo, i zbog znanja i zbog neformalnog stila, svi mnogo voljeli i cijenili, bi, za takvo srednjoškolsko poznavanje engleskog jezika, sigurno dao g. Milatoviću peticu – na kraju godine.

Ali, ovo nije srednja škola, a takvo poznavanje engleskog, koje je, izvinjavamo se, osrednje, daleko je od nivoa koji bi se očekivao od samoreklamiranog oksfordskog studenta i korisnika mnogobrojnih stipendija u inostranstvu. Ali, ni to nije loše – bolje je koristiti jedan jezik, nego ga ne koristiti.

Stvari su postale manje simpatične prekjuče, u Rimu, kada smo imali priliku da čujemo kratku repliku g. Milatovića, koji se izvinjava domaćinu, predsjedniku Italijanske Republike Serđu Matareli, kako, eto, ne bi da govori na italijanskom, jer ga nije dugo koristio (!), pa će (a taj dio rečenice Predsjednik Crne Gore izgovara na engleskom) govoriti na – crnogorskom! Iskusni i poštovani predsjednik Matarela, jedan od doajena među evropskim državnicima, se dobronamjerno i sa odobravanjem smiješi, već sa slušalicama za prevod na glavi…

Sada znamo, bez zabune i dileme: Jakovu Milatoviću, dakle, treba prevodilac za italijanski. Na njegov španski sada nećemo gubiti vremena: vjerujemo na riječ da ga zna bar koliko i italijanski! Predizborno samohvalisanje je, dakle, bilo deplasirano i nepotrebno. I lažno. Predsjednik može da tvrdi u vezi svog baratanja jezicima što god želi – bio je na Rodosu i nije skočio!

Da ne bude zabune: detalj o tome koliko Slučajni Predsjednik stvarno poznaje razne jezike nije poenta ove priče. Nezgodno je samo kada se hvali, i tvrdi ono što ne odgovara istini, a svi možemo da ga čujemo i da uporedimo stepen znanja tog poliglote sa onim kako te jezike treba znati da bi se razgovaralo na teme o kojima razgovaraju šefovi država, na primjer.

Dvije stvari su tu bitne.

Prva, moguće manje značajna, ali ne i beznačajna, jeste činjenica da protokol i savjetnici našeg Predsjednika nisu znali da ga nauče da je uopšte nepotrebno i deplasirano da se izvinjava šefu italijanske države. Te se stvari dogovore unaprijed: dolazimo sa prevodiocem, koji će prevoditi ono što govori naš predsjednik. Italijani bi odmah uradili (kao što i jesu) to isto – obezbijedili nekog ko će prevoditi ono što govori predsjednik Matarela.

Za drugu, svakako značajniju, a koja može biti od koristi i g. Milatoviću i njegovom saradnicima, pozvaćemo u pomoć primjer legendarnog sovjetskog ambasadora u UN (1946-48) i višedecenijskog ministra inostranih djela SSSR (1957-1985!), Andreja Gromika.

Čuveni ,,gospodin Njet“ (na mjestu ministra će ga naslijediti Eduard Ševarnadze, u vrijeme kada počinje proces raspada Sovjetskog Saveza) je perfektno govorio engleski. Jedino što ga nikada nije koristio u komunikaciji sa inostranim zvaničnicima!

Slušao bi, strpljivo i iskusno, što sagovornik kaže na engleskom, pa bi, potom, to isto čuo još jednom, u prevodu na ruski jezik. To mu je omogućavalo da dobro razmisli da li će i što će odgovoriti. I tako je to radio decenijama! Pametni Bjelorus. Znao je da upotrijebi svoje znanje stranog jezika, a da ne prozbori ni riječ na njemu!

To može biti uzgredna besplatna lekcija za g. Milatovića. Tu mu, ovim tekstom, možemo uputiti skromnu pomoć – u onom dijelu kako treba i može da nastupa crnogorski zvaničnik sa vrha crnogorske državne strukture.

Postoji, međutim, segment njegovog nastupa đe jedino on može sebi pomoći. A to je vezano za ono što govori. Sadržaj je bitan, poruke su važne, ideje koje iskreno zastupa – za razliku od onih koje ponavlja kao student koji je napamet naučio iz skripte.

A to se, bio toga g. Milatović svjestan ili ne, vrlo dobro čita i razumije na svim adresama koje su važne za Crnu Goru – i tamo đe je već bio sa svojom brojnom pratnjom, kao i tamo đe tek namjerava da vodi enturaž, obezbjeđenje i prevodioce. Ono što misliš na sopstvenom jeziku neće postati pametnije ili uvjerljivije ako se izgovori na stranom ili ako se prevede sagovorniku.

A tu je, zapravo, najveći problem Jakova Milatovića. Njegove izražajne mogućnosti na našim jezicima su – osrednje. Tu ,,negdje“ ima puno praznog hoda, poštapalica, opštih mjesta i isticanja kako poznaje bijeli svijet, u kojem je tako dugo živio… A to zvuči neozbijno i na crnogorskom i na srpskom, i na engleskom i na italijanskom, a sigurno i na španskom!

Da završimo jednom pozitivnom činjenicom, makar se radilo o omašci ili o lapsusu, ili o nenamjernoj iskrenosti g. Predsjednika. Naime, neko je dobro primijetio, kako je Milatović Matareli kazao kako će da nastavi na – crnogorskom.

Za predsjednika naše države, koji za sebe kaže da govori srpski, to je, usudićemo se da ocijenimo, jedna lijepa omaška. Ako nije, nego je Njegova Ekselencija tek u Rimu prozborila taj mrski nepostojeći crnogorski jezik – znaće Predsjednik Države da nas ispravi. Na jednom od njegovih jezika, koje zna i govori, naravno.

Razumjećemo ga, i bez prevoda!

Portal Analitika