O Srpskom svetu se posljednjih mjeseci i dana sve manje govori, ali se na njemu, po svoj prilici, sve marljivije radi. U međuvremenu, ovaj političko-ideološki koncept proglašen je gotovo uzgrednom rečenicom, nastaloj u jednom od političkih govora Aleksandra Vulina, ali i paranojom građanski (šta god sve ova odrednica značila) orijentisanih intelektualaca u Srbiji, Crnoj Gori i Republici Srpskoj, koji u svojim antiputinovskim i antivelikosrpskim ,,opsesijama“ kreiraju ,,utvaru“ koja, zapravo, ne postoji. Nigdje, kako kažu snivači sna o Velikoj Srbiji, osim u njihovim ostrašćenim, mahom autošovinističkim i prozapadnjačkim umovima. Tako otprilike.
Neposredno prije i između dva talasa superćelijske oluje u Srbiji (viđenoj kao zemlji matici) do nas su, osim neveselih podataka o žrtvama – među kojima je, nažalost, bilo i dvanaestogodišnje dijete iz Novog Sada – izazvanoj šteti, odletjelim krovovima i iščupanim drvećem stizale i drugačije vijesti. Mogli bismo ih nazvati vijestima iz Srpskog sveta u kojem se, nerijetko, i ova prirodna elementarna nepogoda tumači zavjerenički, u duhu sumnje prema mutnim i istebljivačkim radnjama silnika, koje nam, dakako, stižu sa zapadne strane.
Jedna od vijesti bila je da ,,nakon što su objave dvije studentkinje iz Sarajeva na društvenim mrežama, poput podrške osuđenom ratnom zločincu Ratku Mladiću, stigle do bosansko-hercegovačkog tužilaštva, iz Beograda im je upućen poziv za nastavak školovanja“. Prema navodima medija, studentkinjama je pritekao u pomoć i ,,nagradio ih“ (vjerovatno za lojalnost srpskom rodu) upravo direktor Bezbednosno-informatine agencije Aleksandar Vulin.
Druga je, da je u Srbiji otvoren prvi od šest ljetnjih kampova za ,,srpsku decu“ iz regiona koja ,,do sada nisu imala priliku da posete Srbiju“. U prvom kampu će boraviti devedesetoro djece iz Kumanova (Sjeverna Makedonija), a nakon njih će u Beograd stići i djeca iz Rumunije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Programom se predviđa i prijem djece kod Aleksandra Vučića. Za desetoro djece koja su već bila u Beogradu na Svesrpskom dečjem saboru, organizatori i mentori navode da je ,,za njih ponovni dolazak u naš glavni grad velika radost“.
Nije mi poznato da li su, recimo, predsjednik Vučić i premijerka Brnabić izjavili saučešće porodici dječaka poginulom u oluji, no njihova obraćanja građanima povodom pretrpljene štete i devastacije stambenih objekata i parkova su ovom prilikom izostala. Po ko zna koji put, ova agilnost kojom su branjene i satisfikovane ,,ugrožene“ studentkinje i na audijenciju primljena ,,srpska deca iz regiona“ dogodila se opet u propagandnom duhu sa predznakom brige za jačanje duha i poretka, kako kažu nepostojećeg, Srpskog sveta. Očigledno je da se tvorci i djelatnici tajnovitog Srpskog sveta ne bave samo revizijom istorije, već i revizijom sadašnjosti. Revizijom života, mišljenja i vrijednosnih stavova svih onih koji u njemu, tako projektovanom, žive.
A taj svijet, opet kao nekad, uporno gaji stare podjele na podobne i nepodobne, dostojne i nedostojne, pravovjerne i nevjerne, na građane prvog i drugog reda. U njegove temelje kao da je ugrađena Volterova misao koja upozorava da ,,oni koji su u stanju da vas uvjere u besmislice, u stanju su i da vas navedu na nedjela“. U stanju su, dakle, da dobar dio građana uvjere u valjanost aboliranja studentkinja koje su veličale Ratka Mladića, jer su ,,naše“, u stanju su da neke među nama uvjere da je sasvim prirodno da u Beograd u ljetnje kampove dođu ,,srpska deca“, a ne recimo djeca iz regiona, sa ciljem interkulturalne razmjene, kao i da razlike između mudre i konstruktivne politike i nastavka nacionalističkog transa nema i ne treba da je bude i kao da je sasvim normalno da se djeci najmanjeg uzrasta šalje poruka o dobrodošloj segregaciji. Tamo negdje u budućnosti koja je počela već sada.
I kako da se u ovom košmarnom galimatijasu sada snađu građani kojima nacionalistički zanosi i teorije zavjere nisu vječna inspiracija i vječito opravdanje za sve što nas ,,snalazi“? Kako da se snađu oni, već isuviše iscrpljeni i osiromašeni, koji su ovih dana, između dvije superćelijske oluje, ostali doslovce bez krova nad glavom? Izgleda da tvorce novog svesrpskog poretka ove činjenice malo brinu, jer ne brinu previše ni one koji su ,,njihovi“… Oni koji su ,,njihovi“ se nekako u svakoj neprilici najbrže i najlakše snađu. Upravo zbog toga što su ,,njihovi“. Pomogne se jer - ,,naši smo“.
Postoji, zaista, neka tajna veza između produženog i nikad smirenog sna o Velikoj Srbiji i superćelijskih oluja. Samo, ta veza ne dolazi sa Zapada. Dolazi iz naših sjećanja na sve te kuće bez krovova, na ruševine, na izgubljene dječje živote, na spaljena drveća i žive lomače… Iz naših sjećanja na neumoljivost stihije, onda kada jednom postane stvarnost. A onda kada stihija ipak postane stvarnost, životi običnih ,,malih“ ljudi, oni nesvrstanih i onih koji ,,nisu naši“ i nemaju posebnu zaštitu, postaju sasvim nebitni.
I tako u krugovima. Između dvije oluje.
