(Nota bene: U ovom tekstu nećemo koristiti imena počinilaca i saučesnika, kao ni njihovih meta i žrtava –ne zato što zaziremo od pozicija i uticaja onih zbog koji pišemo, već zato što su njihova imena nebitna u odnosu na socijalnu, političku i kulturnu destrukciju i zagadjenje koje proizvode njihove izgovorene riječi i postupci.
Uz to, lišićemo tu grupu povezanih gradjana osjećaja pomiješane muke i zadovoljstva kada imenovanje sopstvenih nepočinstava, gadosti i govora mržnje proglašavaju napadom na srpstvo i vascijeli srpski narod, pa onda, združeni sa nezavisnim medijskim agenturama sa domaćih, susjednih i dalekih adresa, vode orkestrirane kampanje defamacije neistomišljenika.
I, da – ne želimo da budimo iz hibernacije razne zaštitnike ljudskih prava i nevladine aktiviste, koji selektivno žmure ili reže – zavisno od potrebe i interesa – na slučajeve eklatantnog ugrožavanja slobode govora, napada na ličnost i čast i na istinski slobodne institucije u našoj zemlji.)
Elem.
Slučaj prvi:
Svi ga već znamo: slobodni novinarski komentar koji svoj početak ili kraj (vidjećemo što tačno) doživljava kroz saslušanje u sudu, povodom krivičnih prijava dežurnih branilaca pomenutog nacionalnog osjećaja i pripadnosti.
Posebni detalj, tj. otežavajuća okolnost za aktuelnu vlast i njene domaće i inostrane kolaboracioniste: nadležno ministarstvo je posebnim saopštenjem ohrabrilo (!) te krivične prijave.
Ljubim ruke, vaše preosveštenstvo, i “selfie” ispred Bijele kuće. Ako znate na koga mislim …
Slučaj drugi:
Jedan drugi ministar, a, kako izgleda, važniji od ostalih, ukinuo je obezbjedjenje fakultetu koji, samim postojanjem (da produkciju i aktivnosti – naučne i publicističke, ne pominjemo) ruši koncept lokalne primjene “regionalnog projekta” kojeg neki zovu “srpski svet”, a drugi, moderno i “fancy” – Open Balkans.
Stvari se komplikuju, jer mlada profesorska garnitura u toj izuzetnoj ustanovi, smještenoj, gotovo surealno, u nekadašnjem poslanstvu Austro-Ugarske, pored crnogorskog jezika i književnosti, ne baštini i gerilske vještine samoodbrane i zaštite: smjenjivaće se na straži.
Neimenovanom ministru ostaje da propagira “Maršalov Plan” i “Evropa sad” zamisli i da se, kada bude potrebno, iskreno začudi – zapanji, čak – kada budu vršeni napadi na austro-ugarske objekte na Cetinju. Ili kada neko bude uhvaćen u pokušaju da nakudi Fakultetu.
Previše knjiga na nepostojećem jeziku se tamo čuva! A noći su sada duže … A i struja umije da nestane!
Slučaj treći:
Nabusiti profesionalni poslanik, nepoznate naobrazbe i upitnog znanja, zaštićen imunitetom i parlamentarnom većinom, daje svoje bizarne eksplikacije kako to ide kod “navodnih” i “izmišljenih” silovanja pokondirenih i razmaženih šćeri.
Zaboravio je da napomene – a to bi mu svakako pomoglo – na koje je tatine i mamine šćeri mislio. O naciji i vjeri njihovoj nije rekao ni riječ.
A to je veliki iskorak za nekoga ko tvrdi da nema živog Srbina koji priznaje genocid u Srebrenici, odnosno – da oni koji priznaju taj magnum crimen – nijesu Srbi. Eto pozitivnog momenta! Kakva silovanja i bakrači, kaže ovaj velikonacionalni profesionalac.
Slučaj četvrti:
Neko je dobro primijetio (mada to, zapravo, i nije tako nova misao) – kako fašisti nemaju smisla za humor.
Istina. Humor je tako subverzivan, šale su anti-državna rabota.
Osim ako se te uvrede – (koje se imaju smatrati šalama, je li) koje dolaze sa pozicija vlasti i (umišljene) moći, tj. iz osjećaja zaštićenosti od sankcija – odnose na osobu ljepšeg pola, na političarku čija hrabrost i principijelnost veoma smetaju neimenovanim mizoginim nacionalističkim kukavicama. Zato je njihov kolektivni lavež posebno odvratan.
Priznajemo da je, ovim povodom, bilo više javnih osuda i reakcija – kako i treba. Osim od partijskih kolega i predsjednika parlamentarnog odbora za ljudska prava.
Nije bilo genocida u Srebrenici, znamo da kaže i taj gospodin. Kada je to tako – onda ni mržnja i uvrede prema jednoj ženi nijesu problem.
Slučaj peti:
Ona će obavljati konzularne poslove u Sremskim Karlovcima. Ili tako nešto.
Treba još da dobije egzekvaturu. Da ne gubimo vrijeme sada oko toga – dobiće i to. Vlastima te zemlje upravo takve crnogorske diplomate i konzuli/konzulice trebaju.
Preporuka je svakako bila njena javna djelatnost, objave i izjave. Ombudsman ju je čak zaštitio od mobinga na vjersko-nacionalnoj osnovi! Žrtva!
Blago nama.
Slučaj šesti i posljednji:
“Svako normalnan” shvata da je zakon o istovrenenom održavanju lokalnih izbora posebni interes, pišu predstavnici partije koja se izdvaja “rdečim” kravatama i posebno oštrim populističkim saopštenjima.
Onda, sljedećeg dana, podnesu potpise za svoju listu za lokalne izbore koje, u strahu od poraza, žele da odlože.
Slično rade njihovi koalicioni partneri – odnosno kolaboracionisti – koji prvo potpišu zakonodavnu inicijativu/predlog za pomenuti zakon o “objedinjavanju izbora” – pa onda i oni ponesu potpise da bi ovjerili kandidatsku listu.
Kakva instant-dosljednost! Nema kontradikcije, ni u tragovima! Normalnima dosta.
Jer, za normalne bi bilo previše da još, povrh svega pomenutog, razmatraju logiku ovih crveno-kravatnih, koji sve obrazlažu “potrebom da se smanje tenzije”?! Jer, izbori izazivaju tenzije. Iz čega proizilazi da je demokratija tenzična rabota.
I, zaista – kako je dosadna ta demokratija! Naročito iz pozicije totalne vlasti, zasnovane na 50% plus jedan poslanik/poslanica.
Zaključak i definicija ove jadne i tužne liste slučajeva je prost: jad i bijeda.
Jedina je sreća što taj jad i tu bijedu ne moramo dijeliti – iako je svi trpimo.
Ona pripada toj “narodnoj volji” od 41 poslanika. I samo njoj. I to neće biti zaboravljeno.
