Za razliku od mnogih kulturnih dobara koja su neobilježena, kada starom cestom putujete iz Podgorice do Danilovgrada, primijetićete "putokaz" koji će vam pokazati pravac ka arheološkom lokalitetu Martinićka Gradina.
Na web stranici Opštine Danilovgrad piše: “Dolina Zete sa komunikacijskim i geomorfološkim prednostima, posjeduje tragove kulturnog kontinuiteta od praistorije. Arhitektonski ansambli i nekropole na Tarašu, Crkvinama, Sigama, Podvrhu i Šipkovoj Glavici svjedočanstva su o prestižnim kulturnim dometima ovdašnjih stanovnika iz antičke epohe. Sva ova naselja egzistirala su na važnoj komunikaciji od Skadra, pored Skadarskog jezera ka Duklji i dalje dolinom Zete prema sjeverozapadu.Na tom kontaktu antičkih ostataka u posljednjim decenijama VIII i prvim decenijama IX vijeka nastao je grad – utvrđenje na Gradini u Martinićima, koji nauka identifikuje sa Porfirogenitovom Lontodoklom, centrom ranosrednjevjekovne Zete“. Kada pročitate ove relevantne informacije shvatite da se isplati odvojiti vrijeme i trud da upoznate jedno od najznačajnijih antičkih nalazišta u Crnoj Gori.
Bez obilježene staze do lokaliteta
Nažalost, pokazalo se, ne mora da znači da ćete slijedeći putokaze stići do mjesta gdje ste namjerili. Naime, kada skrenete sa glavnog puta vozeći se uzbrdo i nakon još jednog lokalnog putokaza, put se završava i vidjećete tri makadamske ceste. Nedaleko ispred vas stoje i obrisi velikog brda sa ravnim vrhom. Vidi se da do lokaliteta ne postoji ni obilježena staza, niti bilo kakvo obavještenje kuda stići do njega. Danas lokalitet okružuju zarasle staze i bogaze.
Ko je spreman na avanturu probijanja kroz prepreke koje je priroda i ljudska nebriga već dobrano postavila i nakon napornog uspona može uspjeti da dopre do ostataka kulturnog dobra Martinićka Gradina. Prolazeći ispod visoke i ne samo naizgled opasne okomite stijene, uskom stazom kroz šumu, a zatim dalje kroz gusto grmlje stignete do vrha platoa.
Na platou na vrhu koji je prekriven travom i grmljem, vide se i ostaci ranohrišćanske bazilike. Svuda unaokolo mogu se raspoznati djelovi stubova ukrašenih spiralama i razni drugi kameni arhitektonski elementi nemarno razbacani po zemlji.
Nekada očišćeni sada se jedva primjećuju i veći arhitektonski oblici, zidovi tvrđave, vrata tvrđave. Vegetacija ih je već skoro prekrila.
Osamdesetih godina prošlog vijeka, mnogi arheološki predmeti su odneseni u Muzej u Danilovgradu, tako da je danas ipak tamo pravo mjesto gdje se može vidjeti monumentalnost objekta sa ovog lokaliteta. Ostali fragmenti koji se nalaze na Gradini jednostavno su ostavljeni brizi „prirode“.
Još jedno zaboravljeno kulturno dobro
Utisak kome posjetilac ne može da se otme jeste da je i ovo kulturno dobro zaboravljeno i gotovo nevidljivo.
Ne čini se da danas ima zainteresovanih da se neke od tajni koje krije Gradina osvijetle. Nema zainteresovanosti da daju potpuniju sliku o ovom drevnom mjestu. Ili će, možda, biti po onom domaćem običaju: da pored nas tavore, lagano se krune i nestaju kulturno-istorijski spomenici koji govore o našoj istoriji?
Vjerovatno ćemo odgovore na ovu i još mnoge nepoznanice vezane za istoriju Duklje morati da otkrivamo i dokazujemo u nekim sledećim iskopavanjima koja će se vršiti na ovim za crnogorsku istoriju neprocjenjivim lokalitetima.
Oko podatka iz Ljetopisa popa Dukljanina da je kralj Svetopelek, sahranjen u Crkvi Sv. Marije u gradu Duklji, dostojno i uz veliki svečani sprovod, nije se vodila velika stručna rasprava. Takođe, u Ljetopisu je autor potencirao da se od tog dana uvrežio običaj da se u crkvi Sv. Marije u gradu Duklji posvećuju svi kraljevi ove zemlje.
Tumačenje ovog podatka iz Kraljevstva Slovena za nas je veoma važno zbog pitanja koja ovaj podatak otvara. A to su pitanja koja je to crkva Sv. Marije u gradu Duklja, da li je to ova čiji se temelji naziru i danas na lokalitetu Duklja ili neka druga?
Civita Dioclitiana
Dr Branislav Borozan u svom radu "Martinićka gradina - civita Dioclitiana" smatra da crkvu na Martinićkoj gradini možemo poistovjetiti sa crkvom koju pominje Ljetopis popa Dukljanina.
On piše: "Ljetopis popa Dukljanina", tačnije hronika "Regnum Sclavorum" barskog prezbitera u pogledu identifikacije same Gradine, kao i istorijskih procesa koji su uslovili nastanak ovoga grada, te vremena i prostora koji su dali specifičan profil njegovoj posljednjoj ranosrednjovjekovnoj fazi razvoja, za nauku ima neprocjenjivu vrijednost, zbog čega ćemo joj posvetiti punu pažnju.
Pažljivim čitanjem može se pretpostaviti da se i u ovom djelu na posredan način pominju dva grada pod istim imenom - Dioklija. U prvom slučaju to je "Civita Dioclitiana" koja se pominje u okolnostima smrti kralja Svetopeleka u IX glavi, a u kojoj prepoznajemo grad i episkopiju koji se pominju u pomenutom spisku dračkih sufragana, to jest "veliki naseljeni grad" - "Lontodokla".
Drugi pomen imena grada Dioklije pojavljuje se u okolnostima rata između raškog župana Vukana i dukljanskog kralja Dobroslava: "Commisso denique bello in Dioclia supra fluvium, qui Moracija dicitur, cecidit pars populi regis Dobroslavi et ipse captus est. Post haec Cocciaparus cum Belcano mittentes vinculatum regem Dobroslavus in Rassam, venerunt et obtinuerunt Zentam...".
Tačnijim određivanjem lokacije, i na osnovu konteksta, može se sasvim pouzdano utvrditi da se pomenuto ime veže za rimski municipijum Dokleu, a ne za naziv države, kako bi se moglo shvatiti iz pogrešnog prevoda ovog dijela teksta u Lučinom izdanju djela barskog prezbitera.
Zanimljivo je da ga, pominjući ovaj grad, autor djela bliže određuje samo geografskim odrednicama, a ne uobičajenom kategorijalnom atribucijom: urbs, civitas, castellum, koje barski prezbiter najčešće koristi pri pomenu raznih aglomeracija.
Moglo bi se zaključiti da je ovo namjerno učinjeno, s razlogom da se pokaže razlika između živog grada "civita Dioclitiana", s jedne strane, i porušenog i napuštenog grada, sa iščezlim civilnim i crkvenim institucijama, kojeg ne može identifikovati pomenutom kategorijalnom atribucijom, već samo geografskim položajem.
U slijedu ovih činjenica, crkvu na Martinićkoj gradini možemo poistovjetiti sa crkvom koju pominje barski prezbiter u već pomenutoj IX glavi svog djela:
"Vladao je veoma sveti kralj četrdeset godina i četiri mjeseca. Izrodio je sinova i kćeri, a preminuo je 17. marta i bio je sahranjen u crkvi Svete Marije u Dukljanskom gradu, dostojno i uz veliki svečani sprovod. Tada narod koji se bijaše sakupio naricaše ga plačući, pa u istoj crkvi u kojoj je bio sahranjen uzdigne njegovog sina Svetolika, koga tu arhiepiskop i episkopi posvetiše i okruniše. Baš od onog dana nastao je običaj da se u istoj crkvi biraju i ustoličuju svi kraljevi ove zemlje".
Pa i da nam ove dragocjene podatke nije ostavio barski prezbiter, na osnovu svega iznešenog, crkva na Martinićkoj gradini je jedini sakralni objekat sa prostora države Duklje koji svojim arhitektonskim rješenjem i razvijenim oltarskim programom pokazuje da su se sadržaji koje pominje barski prezbiter, mogli odvijati u ovoj crkvi.
Spomenik koji privlači pažnju
Pored svega što smo iznijeli u tekstu o ovoj katedrali i gradu u kojem se nalazi, zbog boljeg pojašnjenja iznijećemo i mišljenje prof. Vojislava Koraća:
"Slika znatnog privrednog, političkog, vjerovatno i crkvenog središta nazire se u Gradini u Martinićima, kod Spuža (u oblasti kod Titograda). Ovaj spomenik privlači pažnju iz više razloga. U prvi mah možda refugijum grada Duklje (rimska Doclea), kasnije postaje očigledno važno središte. Srazmerno velika površina na vrhu brda utvrđena je dugim ravnim zidovima i polukružnim kulama, u čemu se vidi rimska antička tradicija. U sredini te površine, na njenom najvišem dijelu, nalazi se glavna skupina građevina, koja je organizovana po uzoru na antički forum u gradu Duklji.
Ostaci bazilike, čiji plan dajemo na našoj tabli bazilika, privlače pažnju time što pokazuju da je u pitanju izuzetni kultni objekat. U srazmjerno malom prostoru ostvaren je program velikih kultnih građevina opšteg tipa:
u srednjem dijelu je razvijen oltarski prostor (glavni oltar, sa menzom i ciborijumom, sa episkopskom katedrom, i bočna odjeljenja, vjerovatno proskomidije i đakonikona);
ispred oltarske pregrade nalazili su se solea i ambon, a duž zidova zidana sjedišta; u bočnim brodovima bile su organizovane posebne crkve. Uz to, u severnom brodu je bila naročito opremljena krstionica.
Tri broda naosa na zapadoj strani su povezana narteksom, u čijoj se sjevernoj strani nalazi velika zidana grobnica, vjerovatno namijenjena donatoru. Interesantnosti bazilike su kameni plastični ukras, u kome se nastavlja rad lokalnih majstora i jednovremena pojava grčkih i latinskih napisa u kamenu.
Baziliku smo orijentaciono datovali u XI vijek. Gdje treba tražiti izvore ove bazilike? Čini mi se da je u njenoj dosta jednostavnoj arhitekturi ravnih kamenih zidova primaran bio program prostora; utisak je da se nastojalo da se po svaku cijenu ostvari potpuna shema funkcija nekog od najvećih tada poznatih kultnih objekata hrišćanskog svijeta. Ovaj podatak mnogo govori o donatoru: on je nastojao da u onome što se ovdje gradilo dosegne, u nekim mogućim, sopstvenim mjerama, najviše obrasce".
Grobnica namijenjena obnovitelju
Pored svih karakteristika ove građevine na koje ukazuje prof. Korać, a koje smo po našem mišljenju već sasvim dovoljno obradili, u ovom dijelu teksta mi ćemo se osvrnuti samo na one koje bi se na neki način mogle povezati za iznešeni dio teksta barskog prezbitera.
Pretpostavka da je velika grobnica u narteksu namijenjena donatoru je sasvim razumljiva, jer je osoba koja je u njoj sahranjena očito imala veliku važnost, što se da zaključiti ne samo po položaju i veličini same grobnice, već i iz podataka koje možemo nazrijeti iz šavova na zidnim platnima, koji govore da je ovom grobnicom najvjerovatnije izmijenjen sistem komunikacija u samoj crkvi.
Vjerovatno je, kada je ona sagrađena, zatvoren zapadni portal i otvoren drugi sa južne strane narteksa, da bi se prilikom ulaska u crkvu dao odgovarajući pijetet sadržaju groba. Ovo bi bio jedini mogući način kako bismo, bar za sada, objasnili postojanje tragova dva ulaza u narteks, jednog sa zapadne i jednog sa južne strane.
Prihvatanjem Koraćeve pretpostavke da se zaista radi o grobu donatora, dodali bismo i naše mišljenje koje proizilazi iz nekih elemenata analize zidnog tkiva samog narteksa i grobnice (narteks je naknadno dograđen uz crkvu, a grobnica u njemu još kasnije), da je grobnica bila namijenjena donatoru - obnovitelju, a ne donatoru izvorne građevine, a uvažavajući i podatke iz citata djela barskog prezbitera, pokazuje se da bi pomenuti grob mogli povezati sa imenom kralja Budimira - Svetopeleka kojem autor pripisuje zasluge pokrštavanja južnih Slovena.
Prema ocjeni Borozana, ovome u prilog ide i u nauci prihvaćena činjenica, koju smo već pomenuli, da su nakon pokrštavanja novoprispjelog paganskog stanovništva prvo bila obnavljana porušena i oskrnavljena kultna središta na prostorima gdje je boravilo starosjedilačko stanovništvo.
O tome nam daje informaciju i barski prezbiter:
"Po završeku sinoda, dvanaestog dana, kralj bi okrunjen rukom Honorija, vikara, kardinala i episkopa, i to na način rimskih kraljeva, što izazva veliku radost kod naroda i u čitavoj njegovoj kraljevini. Zatim je kralj naredio da se posvete arhiepiskopi: jedan u Saloni, a drugi u Duklji. Isto tako je bilo posvećeno i veoma mnogo episkopa, a crkve koje su bile porušene i oskvrnute ponovo su sagrađene i osvećene".
Prepustimo li istoričarima crkve problem egzistencije arhiepiskopije u Diokliji, posmatran u svijetlu podataka koje nam pruža Gradina u Martinićima, mi ćemo akcentirati važnost posljednje citirane rečenice, jer dešavanja koja iznosi, vezujemo za cjelokupne graditeljske aktivnosti obnove crkve i nastanak oltarskog inventara koji je nastao u okviru izdvojene prve faze.
„Iako se, za sada, uzajamno optimalno povezuju podaci temeljeni na materijalnoj osnovi i citiranom pisanom izvoru, ipak bi za cjelovitost zaključka o pomenutom grobu bili presudni rezultati arheoloških iskopavanja same grobnice.
Nažalost, grobnica je provaljena, a devastiranje lokaliteta od strane savremenih vandala traje i danas, pa se treba pribojavati da je već nestao, za nauku tako važan, njen sadržaj“, zaključuje Borozan.
