Ono mjesto sa najljepšim plavim nebom i najtežim sivim oblacima. Ono mjesto tvrdog kraškog kamena i još jače drače, iz kojeg je iznikao Oktoih, a nikao sveti Manastir čije zidine svjedoče neprespavanim noćima crnogorskih vladika, koji uz malo svjetlosti kovahu plan kako da tu svjetlost svojih odaja prošire na cijelo crnogorsko tlo. Da je sačuvaju da je neprijatelji nikad ne ugase.
Mjesto koje je iznjedrilo ljude kojima se zori cijela država
Ono mjesto u kojemu se rodila Stega, Danilov zakonik, Opšteimovinski zakonik. Ono mjesto u kojem su britanske diplomate prije vijek i po bili odomaćeni gosti. Ono mjesto đe su drugi potčinjeni dolazili da se uče hrabrosti i vojnoj vještini. Ono mjesto koje je jedino znalo uskliknut' protiv nepravde, bilo kadro život dati za ideale i one vrijednosti kakve bi trebalo da krase Crnu Goru.
Ono mjesto u kojem je okupator-saveznik bio toliko krvoločan da je pored smrti, sijao strašno poniženje svemu što je trebalo da posvjedoči da je nekoliko vjekova tu živjela slobodna zemlja. Ono mjesto u kojem je taj saveznik-okupator činio sramotne zločine. Ono mjesto koje je umjelo dići cijelu Evropu na oružje kada o tome neki drugi, okupirani, nijesu ni pomišljali. Ono mjesto koje je znalo i da dizanje ostatka Crne Gore vodi stvaranju crne mrlje na svijetlim stranicama Crne Gore.
Mjesto đe sunce najljepše sija, kiše najjače padaju, snjegovi najteže tope
Ono mjesto koje je iznjedrilo ideju beskompleksne, samoodržive, na svoju istoriju ponosne Crne Gore. Ono mjesto đe se svojoj zemlji kliče i kad je dobro i kad nije. A većinom nije. Ono mjesto koje je iznjedrilo ljude kojima se zori cijela država, a i van njenih granica. Ono mjesto koje klasifikuje ljude po njihovim karakternim, a ne nijednim drugim osobenostima.
Ono mjesto đe sunce najljepše sija, kiše najjače padaju, snjegovi najteže tope. Ono mjesto koje je nekad bilo, sad je manje, ali će vazda biti! Ono mjesto koje prašta, ali bi ljepše bilo da po dobru pamti.
Ono mjesto kojem treba više pažnje, jer (stare) slave ima na pretek. E to mjesto se tamo jedan odvažio pogrdno nazvati selom i pozvati da mu se vrati mračna strana njega i cijele zemlje, kojoj tamo jedan takođe pripada. Selo je u svakom čovjeku simbol svojih korijena, vrijednih ljudi, kraja kruga zvanog život.
Samo, tamo jednom, selo služi da degradira jedan grad i njegove stanovnike. Toliko o tamo jednom. Pravog momenta za pogane riječi nema. Ali krivog momenta za diranje u ranu koja ionako boli, vazda ima.
Ali preteklo je to mjesto i prave neprijatelje i osvajače, sistemske nepravde, pa će i tamo jednog koji često zbori što ne misli, ali što mora reći. Mada, nije sigurno da ovo i stvarno ne misli i što bi uradio od ovog mjesta da mu dođe šaka.
Dok u tom mjestu bude kucalo makar jedno srce onih istinskih (lokal)patriota, dok tu bude makar jedan bastadur koji je i u smutnijim vremenima znao izabrati pravu stranu i pokazati ljubav, a ne mržnju, dok god bude zaljubljenih pored Ćipura, umornih pored Vlaške crkve, srećnih ispred porodilišta u bolnici Danilo Prvi, tužnih na Starom groblju, dokonih u Njegoševoj, ponosnih na svakom njegovom pedlju, cetinjskom duhu tamo jedan i njemu slični ne mogu ništa.
Pozdrav za Četničkog “vojvodu” Andriju Mandića iz grada heroja.
