Milutin Mićović, dobitnik Miroslavljevog jevanđelja – axios. Nakon Crnogoraca i Crnogorki, kojima je oduzeo „tomos“ postojanja, na red su došli Ukrajinci i Ukrajinke.
Ili, kako on piše – ukrajinci i ukrajinke. Ovo nije pravopisna greška, već namjera nama dobro poznata od devedesetih – tada su Crnogorci i Crnogorke pisani malim slovom, iz istog velikosrpskog klana kojem Mićović i danas s ponosom pripada. Niste narod, već ste neka zbirna imenica.
LIČNE MUKE
- Čujem guslar pjeva: Belvederci to su ukrajinci/ Svi na glasu milevi junaci! – zaglupljujućom ,,poetikom“ Mićović poredi dešavanja u Crnoj Gori i Ukrajini u jednom od postova na Fejsbuku. Na Cetinju je ponižen njegov brat Joanikije onim nikad viđenim pancir-ustoličenjem i treba se svetiti građanima sa Belvedera – postfestum, hrabro, preko društvenih mreža
Nekako je to baš u skladu sa ideologijom koju propovijeda: svako zauzimanje za sebe i svoju zemlju je za ismijavanje. Za hvalu je samo kad jedna zemlja napadne drugu. Zemlja koju Mićović voli više nego sopstvenu.
Stradanja građana Ukrajine su opravdana jer su ugrožena osjećanja Rusije – ukratko bi se mogli sažeti stavovi koje Mićović dijeli na društvenim mrežama. Svojevrsni rat za mir, kojeg mi dobro znamo.
- Kad se kod Crnogoraca jave antiruska osjećanja, to je pored raznih mentalno-ideoloških deformacija i – očita debilnost! – jedan je od stavova koji pogodi svakoga ko ponešto zna o istoriji ruske kulture i civilizacije, velikoj književnosti, muzici...
Foto: Pobjeda
A, eto, ja znam ponešto, da mi oproste moja matura u Ruskoj gimnaziji i studiranje na Odsjeku za ruski jezik i književnost. Dakle, dobre godine mog života su protekle među narodima koji žive na tom velikom prostranstvu, ili učeći o njima.
Ono što sam naučila je da Rusi nisu Putin, kao što nisu bili ni Ivan Grozni, Staljin, Jeljcin, Gorbačov...
Dakle, kod Crnogoraca se nisu javila antiruska osjećanja nego antiputinovska, antiratna, antigenocidna... I ti ljudi nisu debili.
Oni koji podržavaju rat - svakako jesu.
Složiću se dijelom s Mićovićem – da je problem kada se kod bilo koga na ovom svijetu jave antinacionalna osjećanja.
Na primjer, Mićović ima anticrnogorska osjećanja i ponosi se time... Važi li ta formula i u ovom slučaju?
OPRAVDANJE PRAVDANJA
Jeste, kako Mićović piše na svom Fejsbuk profilu, i veliki Dostojevski je pisao o Rusiji i odnosu malih država, ali da se ne zaboravi da je to bilo u 19. vijeku. I prije Dostojevskog, pretpostavljam da znate, bilo je pisaca koji su pisali o Kijevskoj Rusiji...
Ali, da... to i jeste to za Mićovića: Kijev je Rusija a Kosovo je Srbija! Ne mogu samo da zamislim kolika je tuga nekog Rimljanina koji plače za Rimskim carstvom... Bože, koliko je to tek veliko bilo...
Pa kad već Mićović pominje Dostojevskog, trudeći se da opravda rat i ubistva, da se sjetimo i ovog beskonačnog univerzalnog citata, koji se ne odnosi na istorijsko-politički kontekst. Jer Rusija je univerzalna a Putin je jedan kontekst. Jedan tren.
„Счастье всего мира не стоит одной слезы на щеке невинного ребёнка“ (Sreća cijelog svijeta nije vrijedna jedne suze na obrazu nevinog djeteta).
I znamo da je to dovoljno. U Ukrajini žive djeca, i ukrajinska i ruska i poljska i već svih onih koji imaju nesreću da sada žive u ratom mučenoj zemlji.
Pa koje je onda opravdanje pravdanja Putinove invazije?
U tome da je Ukrajina na razmeđi Istoka i Zapada, da je u pitanju netrpeljivost Rusije i Amerike i da mi moramo da biramo stranu?
Ili, možda Mićović misli kao i Putin – da su Ukrajince izmislili boljševici?
LIKOVANJE NAD STRADANJEM
Taj veliki pisac, krunisan „Miroslavljevim jevanđeljem“, kaže da su Ukrajinci dobili što su tražili. Misli li da je iko tražio rat? Da je milion đece koja su imala sreću da izbjegnu to tražilo? Da su majke Ruskinje tražile da njihova đeca idu u rat?
Foto: Pobjeda
Mićović dalje piše:
„Na ulazima u Kijev piše: NE IGRAJTE SE VATROM. Dosta je bilo!“
Dosta je bilo, ili šta - neće vas biti više, vas koji ste se drznuli da se nazivate Ukrajincima?
Dalje Mićović nastavlja likovanje nad stradanjem naroda:
„Ukrajinski bojovnici ostali su bez odbrane iz vazduha. Za pomoćnike imaju samo pale anđele“, piše Mićović.
Dakle đavoli su ostali na ukrajinskoj zemlji, i dužnost je najvećeg hrišćansko-pravoslavnog naroda da ih uništi. Koga? Ukrajince?
Slijedi jedan prizemni književni momenat:
„Ukrajincima nikako da se digne (odbrana)! Uzalud pomoć i Evrope i Amerike!“
Dakle, kraj vam je došao, narode Ukrajine.
On smatra i da je napad na Ukrajinu zapravo njeno oslobođenje i poziva na „Ruke uvis, glavu dolje“... na predaju svoje suverene teritorije.
Moglo bi nabrajati još misli ovog malog Putina iz naše ulice, ali i ovo je dovoljno: Mićović je pokazao da je dostojan – ovog trenutka, ove vlade, onog žirija koji mu je dodiljelio nagradu, onih koji su se složili sa tim bez problema i bez obzira.
Dobitnik najznačajnijeg državnog priznanja ima golemu odgovornost – prihvatio je nagradu države koju ne priznaje, u kojoj živi i crnogorski narod koji je za njega, kako je to spartanski sročio – „nula“.
GRANICA
I izjednačavanje Rusi-Srbi, Ukrajinci-Crnogorci ne može da postoji, čak ni u Mićovićevoj alhemiji kada volšebnom formulom dobija „nule“ kada se oduzme „nacionalno-kulturna matrica srpstvo“ od prosječnog građanina koji je Crnogorac.
Te „nule od ljudi“ su vjerovatno i oni koji u Crnoj Gori protestuju protiv rata u Ukrajini jer osuđuju Putina i njegovu politiku.
Samo, te ,,nule od ljudi“ veći su sljedbenici ideala velikog Dostojevskog nego što je to Mićović.
I da završim biblijski, da bude jasno adresantu:
„Bratskom ljubavi budite jedan k drugom ljubazni. Čašću jedan drugog većeg činite“.
Pa kad već Mićović pominje Dostojevskog, trudeći se da opravda rat i ubistva, da se sjetimo i ovog beskonačnog univerzalnog citata, koji se ne odnosi na istorijsko-politički kontekst. Jer Rusija je univerzalna a Putin je jedan kontekst. Jedan tren.
„Счастье всего мира не стоит одной слезы на щеке невинного ребёнка“ (Sreća cijelog svijeta nije vrijedna jedne suze na obrazu nevinog djeteta)
