Ne mogu više da se nerviram... Ponavljaju se priče, dešavanja... i nude se truli kompromisi. Dok nas mediji, s jedne strane, zasipaju svakodnevno raznim „gorućim“ pitanjima, aferama, sudbonosnim momentima, od ugovora sa Crkvom Srbije napravljena je melodrama. Odjednom se pristaje na sve, samo da bi se stiglo do raspleta. Jedan dan izrečeni stavovi, već śutradan ponovo se pretresaju kao da ništa nije bilo. Preko noći od ne može da nastane može!
O aktu kojim se poništava cjelokupna državotvornost, istorijski smisao i samoodređenje crnogorskog naroda, sada se najnormalnije raspravlja, kao da njegovo potpisivanje nije ništa. Kao da je jedina dilema ko će da ga potpiše!? Nova vlada je došla, pa je sad u redu? Ne zovemo ga više temeljnim, može da prođe. Stvarno?! Za koga vi nas smatrate? Umjesto grubih riječi poslužiću se jednom fenomenalnom rečenicom koju je, prije nešto više od osam decenija, zapisao izuzetni američki pisac Robert I Hauard: „Civilizovani ljudi su obično neuljudniji od divljaka, zato što znaju da mogu biti neučtivi, a da im niko ne raspoluti glave“. Novi udar na inteligenciju crnogorskih građana je u toku.
Konačno, na sva dešavanja, dodao se i slučaj biste u Danilovgradu. Narodni heroj Ljubo Čupić dobio je spomenik u tom gradu, ali ne lezi vraže. Od momka, 28-godišnjeg revolucionara, koji se smijao smrti u oči i sa tim smijehom zaslužio vječnu i svjetsku slavu, napravljen je polupijani čikica. Tom osmijehu kome se divio jedan Sartr, koji je najveći simbol otpora fašizmu, okupaciji i zločinima, oduzeta je sva draž i vrijednost, a ostavljeno glupo kliberenje zaumnog čovjeka koji je malo nakrivio kapu... Neznanje ili loša namjera, gotovo da je svejedno. Osjećaj poniženosti je uslijedio, nakon čega su revoltirani građani bili prinuđeni da reaguju i traže uklanjanje nakaradnog djela. Jer antifašizam i borba crnogorskog naroda protiv najvećeg zla u istoriji čovječanstva su simboli i neodvojivi dio strahotne i krvave epopeje koju je kroz istoriju prošao. Simboli i svijetle tačke uz pomoć kojih smo se upisali u pobjedničke narode Evrope, stali uz rame sa civilizovanim svijetom. Borba južnoslovenskih naroda u Drugom svjetskom ratu ovakvim činovima se samo još više podriva. A i nezavisno od skaradnog prikaza legendarnog Ljuba, odvijaju se ataci na doprinos Crnogoraca u borbi protiv fašizma. Ogromni su napori da se i taj dio crnogorske istorije svuče sa herojskog pijedestala, relativizuje i baci u blato.
Oni koji odavno stavljaju znak jednakosti između partizana i četnika ili ustaša, trude se da omalovaže sve žrtve koje je crnogorski narod podnio u borbi za oslobođenje cijele Jugoslavije od okupatora. Poklonici popa Mace i obožavatelji lika i djela Joanikija I Lipovca, upiru se da nam objasne kako treba da su nam svi isti jer, zaboga, svi su imali grešaka. Novi napad na crnogorski antifašizam, od strane tabloidnih medija iz suśedstva, pokušava da nam opiše Trinaestojulski ustanak kao veliku litiju! Koristeći se i izvrćući do apsurda činjenicu, da je to bio jedini opštenarodni ustanak u porobljenoj Evropi protiv okupatora, bezumni nadrinovinar za njegove vođe proglašava Baja Stanišića i Pavla Đurišića. Ujedno vođe Zelenaške stranke stavlja za protagoniste Petrovdanske skupštine i saradnike Italijana. Bez imalo stida, prekraja istoriju. Naravno, u svemu tome nema ni pomena o ulozi Crkve Srbije i već pominjanog Joanikija Prvog koji je zdušno dočekao okupatorsku silu i otvorio joj vrata Cetinjskog manastira.
I to kod nas sve prolazi i niko se ne osvrće. Mnogi misle da na takve gluposti ne treba uopšte ni reagovati. No, što reče Zdravko Čolić, „ne mogu da ne gledam...“ Iz dana u dan traju napadi na našu inteligenciju, kako bi nam objasnili da nije ono što znamo da jeste, već je onako kako nam ga oni skroje. Od ogromne količine gluposti kojima smo svakodnevno bombardovani, izgleda da smo naskroz otupjeli. Zato najbolje i prihvatamo savjet da se relaksiramo. No, ne mogu više da se nerviram...
