Planinar sa gotovo sedam decenija životog iskustva, ali samo sedam godina u planinama, ispisao je nevjerovatnu priču o volji, snazi i ljubavi prema prirodi.
Član Planinarskog kluba „Komovi“, Radule Drinčić, u planinarstvo se otisnuo tek sa 60 godina. U narednih sedam popeo se na više od 300 vrhova širom Evrope, Afrike i Balkana, a 67. rođendan proslavio je, ni manje ni više, nego usponom na Kilimandžaro.
Iako je kao mladić živio u Sloveniji samo jednom je tada, kaže, otišao na planinu – na Grintovec. Tek nakon povratka u Crnu Goru i završene karijere u podgoričkoj Kontroli leta planine su postale njegov svijet.
Prva tura bila je Ledenica, iznad Risna. Uslijedili su Olimp, Tatre, Karpati, Alpi, Pirineji… Sve do februara ove godine kada je osvojio - Kilimandžaro (5.895 mnv).
Šest dana do krova Afrike
Uspon je trajao šest dana, a ekipu je na tom putu pratilo čak 40 lokalnih pomagača koji su nosili opremu, pripremali hranu i brinuli se o zdravlju planinara.
„Morali su da nam pripreme svaki dan minimum pet litara vode da popijemo, kako bismo razrijedili krv da bi efekti visinske bolesti bili što manji. Svaki planinar imao je svog vodiča, koji je vodio računa i upozoravao nas na znake visinske bolesti“, priča Drinčić za Portal Analitika.
Visinska bolest je, kako dodaje, najveći neprijatelj planinara.
„Niko nije siguran. Dolazi do edema mozga, pluća i, ako se čovjek hitno ne spusti na niže visine, može da dođe do smrtnog ishoda. U planini čovjek nije svjestan kada ga uhvati visinska bolest, počinje da halucinira, može postati agresivan, imati jake glavobolja, dijareju... zato je jako bitna uloga vodiča koji treba da prepozna i ukaže nam na ove simptome“, kaže Drinčić.
Bez odgovarajuće opreme – nema uspona
Na Kilimandžaru je, ističe, vodič detaljno provjeravao i opremu svakog planinara.
„Bez odgovarajuće opreme – nema uspona. Moraš imati sve – od gojzerica, jakni, naočara, do rukavica za minus 20”, napominje Radule.
Kako pojašnjava, uspon na Kilimandžaro odvija se u etapama.
„Posljednji uspon ide se sa 4.700 metara. Na tu visinu stiže se oko podne, gdje se u kolibama odmara do ponoći. Tu se teško može zaspati, kiseonik je razrijeđen, a tu je i adrenalin, očekivanja...“, priča Drinčić.
Sat prije uspona, prisjeća se, obukli su opremu, provjerili vremenske uslove i u ponoć krenuli na vrh koji se zove Gilmas point.
„To je prvi vrh. Ako se dođe do njega smatra se da je popet Kilimandžaro, i upisuje ta visina, što je oko 5.600 metara. Srednji vrh je Stela i on je na 5.700, dok je treći Uhuru Peak, koji se smatra najvišim - 5.895 metara nadmorske visine“, objašnjava Drinčić.
Ističe da čitava ekipa sa kojom je bio u ovom pohodu nije uspjela da se popne tamo, te da su neki odustali na 4.700.
„Na ovoj visini neki su imali glavobolju, ali ja nisam imao nikakvih problema. Međutim, na 100-150 metara visinske razlike do vrha, počeo sam da se gubim. Zamišljao sam da sam na Bjelasici, pa se iznenadim gdje sam. Kada sam konačno stigao gore, bio sam potpuno bez energije, nezainteresovan… Imam samo jednu fotografiju odatle, a inače volim da fotografišem”, prisjeća se Drinčić.
Tek kad su se spustili na 3.700 metara nadmorske visine i zanoćili počeo je, kaže, da shvata šta je postigao.
„Tek tu čovjek počne da razmišlja da je za njim nešto veliko i da se sve dobro završilo“, kaže sagovornik Analitike.
Od tropskih šuma do vječnih snjegova
Opisuje i nevjerovatne promjene pejzaža ovom na usponu – od tropskih šuma, preko stepa i mahovina, do ledenih snjegova.
„Do 2.700 metara peli smo se kroz džunglu. Na toj visini su ogromna stabla, gdje smo naišli na majmune koji su nas gađali nečim jer smo im smetali. Na jednom usponu imate žarku klimu, pa tropske šume do 2.700, sitno rastinje do 4.000, onda dolazi stepa, iznad 4.200 mahovina, i na kraju dođete u Africi do leda, odnosno čuvenih snjegova Kilimandžara“, priča Drinčić.
Ipak, najvrednije i najljepše što je doživio, kako kaže, su ljudi koje je tamo upoznao.
„Ta Afrika – toliko siromaštvo, a ljudi sjajni. Svi koje smo usput srijetali pomagali su nam. Svi su bili fenomenalni, veseli i svi nosimo lijepu uspomenu na njih“, ističe sagovornik Analitike.
Strah od insekata i bolesti
Prije odlaska na put, priznaje Radule, planinari razmišljaju o svemu što ih može sačekati u nepoznatoj sredini.
„Ljudi se tamo najviše plaše malarije i „ce-ce“ muve. Ja nijesam imao velikih susreta ni sa komarcima, čak ni vakcinu nijesam primimo“, navodi Drinčić.
Nedostatak pijaće vode je, kako ukazuje, jedan od većih problema na ovom pohodu.
„Plašio sam se crijevnih zaraza. Nismo smjeli led da uzmemo u kafićima, a vodu smo pili isključivo flaširanu“, napominje sagovornik Analitike.
Borba s bolešću: „Ti sam sebe liječiš“
Drinčićeva priča dodatno dobija na težini kada se zna da je prije tri i po godine operisao karcinom debelog crijeva. Samo mjesec nakon operacije - popeo se na Bobotov kuk.
Bolest je, kaže, otkrio slučajno.
„Pošao sam na rutinsku kontrolu, ali nisam osjećao nikakve probleme. Na pregledu se ustanovilo da imam promjene na debelom crijevu, za koje je utvrđeno da su kancerogene. Poslije prvog šoka, tražio sam ko će me operisati. U međuvremenu bio sam na Hajli i sa te planine sam otišao u Beograd gdje sam operisan“, prisjeća se Drinčić.
Nije, kaže, nikad dozvolio da ga bolest zaustavi ili spriječi da uživa u ljepotama planina.
„Poslije mjesec dana popeo sam se na Bobotov kuk, odakle sam svom doktoru poslao poruku. On mi je rekao „Radule, ja tebe ne liječim, ti sam sebe liječiš“, ističe Drinčić.
Nakon 3-4 mjeseca od operacije otišao je na planinarenje u Tursku, na vrh Koroglu.
Prokletije u srcu, Durmitor u duši
Najdraža planina su mu, kako priznaje, Prokletije. Tamo često boravi.
„Zimi posebno volim njene vrhove, i naše i albanske, planinari tu ne prave granice. Dešava se da odemo sa albanske strane i par puta dnevno pređemo na teritoriju Crne Gore, Kosova i Albanije. Prokletije su neprevaziđene na ovom prostoru“, poručuje Drinčić.
Ipak u podnožju Durmitora je, kako ističe, odrastao i za njega je posebno vezan.
„To je planina gdje sam sve vrhove popeo mnogo puta, jedino Zupce nijesam. Durmitor je poseban, na njega trknem i ljeti i zimi“, iskren je Drinčić.
Priče iz planina – i smiješne i opasne
Ističe da je priroda nepredvidiva i da vrebaju mnoge opasnosti na planini - od lavina, gromova, do dezorijentacije usljed visinske razlike. Kaže i da se na usponu ka planinskim vrhovima često dešavaju i ozbiljne, ali i smiješne situacije.
Prisjeća anegodote se pohoda na vrh Risi u Poljskoj.
„Na Risiju u Tatrama počela je oluja čim smo se popeli na vrh. Jedna koleginica, u panici, dala mi je svoj telefon – tek kasnije sam shvatio da se bojala da je ne udari grom zbog njega“, prisjeća se uz osmijeh.
Planina, kako upozorava, zna biti i opasna.
„Na Triglavu vas, recimo, dočekaju pločice sa imenima poginulih planinara – većina od udara groma. Zimi su tu lavine, led...”, naglašava on.
Priča nam i da su se na jednom pohodu u Albaniji izgubili, ali ih je spasio mladić na kojeg su slučajno naišli.
„U ruksaku uvijek moraš imati rezervu – hranu, vodu, zaštitu. Nikad ne znaš šta te može zadesiti“, upozorava Drinčić.
Priroda koju ne čuvamo
Sagovornik Analitike upozorava i na nemar prema prirodi.
„Vraćajući se sa Moračkih planina, vidio sam četiri požara – i to van sezone. Pale se šume zbog gljiva, sitnih interesa. Na Prokletijama i Kučkim planinama, šume su izgorjele”, ukazuje on.
Smeće se, kako dodaje, može vidjeti i na najvišim vrhovima Durmitora.
„Živio sam u Sloveniji 12 godina i naučio sam da oni svaku travku cijene. Kod nas – ubijaju čak i divokoze”, ističe Drinčić.
U čitavom slivu Komarnice, kako ističe, ne može se više naći pastrmka, a na Durmitoru gotovo su iskorijenili autohtonu divokozu.
„To je zločin prema prirodi. I Kanjon Nevidio je fantastičan, ali i dalje ga nismo zaštitili. Tamo ulazi kome je ćef, pa ih onda spašavamo, trošimo pare, umjesto da postave rendžeri, koji bi svakome prekontrolisati opremu“, ukazuje Drinčić.
Sljedeći cilj - Ararat
Pa, iako je već ispeo mnogo vrhove, planovi našeg sagovornika ne staju.Naredni pohod rezervisao je za ljeto i to u Turskoj.
„U avgustu idem na Ararat“, poručuje Radule Drinčić.
