Još jedno izborno slavlje je protutnjilo ulicama. Opet je pristojan svijet u nevjerici zatvorio prozore i čekao da prođe. Ovog puta, tamo gdje bih najmanje to očekivao - na ulicama Tuzi.
„Gradić u kom žive podgorički prijatelji“, opisivao sam ga kao mladić. Svi su se makar jednom pohvalili tvrdim prijateljstvom sa Albancem iz Tuzi. Koliko ste puta čuli ono „kad jednom stekneš prijatelja tamo...“? Tamo se drži do riječi. Tuzi su nekad imale karneval. U navikama Crnogoraca, odlazak u Tuzi predstavljao je radost.
E kad se i tamo naselio virus balkanskog kič nacionalizama ili, blaže rečeno, savezništva sa njim, onda znajte da je „đavo kredom upisao bod“. Može se povampiriti cio Balkan ali Tuzi, vjerovao sam, ostaju najtvrđi bastion, po meni najveće tekovine moderne Crne Gore - građanskog društva.
Zaboljelo tuško slavlje u kome nisam vidio zastave države čiji su građani
I svi oni crnogorski cinici koji su građansko otpisali zajedno sa razumom u novoj političkoj zbilji, danas s pravom mogu da mi se smiju u lice! Već neko vrijeme značajan dio onih koji su građansku profilaciju i sami gradili, tvrde da će Crnogorcima građansko „glave doći“. „Nema trika“, samouvjereno sam zaključivao, računajući na „keca u rukavu“ - albanske i bošnjačke prijatelje.
Nije bilo tako davno kada su kolone traktora panično bježale od Miloševićevog aparthejda na Kosovu. Crna Gora je u tom trenutku i sama bila žrtva istog predatora, boreći se da sačuva iste one vrijednosti koje su i danas u opasnosti. Dio zločinačke vojske tada je držao Cetinje pod opsadom. Cetinjanima su i dalje svježa sjećanja na topovske cijevi koji ciljaju na grad. I dok su vojne i policijske snage balkanskog kasapina vršile etničko čišćenje, kosovski Albanci su spas pogledom tražili ka Crnoj Gori. Iako i sama ugrožena, državno rukovodstvo sa Đukanovićem na čelu, donosi odluku da Crna Gora granice otvori za više od 100.000 ljudi.
Žao mi je što će Đeljošaj odvesti većinu Albanaca iz Tuzi u političke vode kojima nisu nikad pripadali
Za državu koja broji 600.000 stanovnika, taj broj primljenih izbjeglica predstavlja demografski, socijalni, kulturološki i svaki drug šok. Taj gest vrijedan dubokog poštovanja, ne samo da je u duhu pravog evropskog državničkog ponašanja empatije i humanosti, već je u duhu viteškog starocrnogorskog kodeksa. Njime se ispunjava i zavjet Svetog Petra Cetinjskog koji nalaže: “Neka svaki slobodu ištući, u Crnoj Gori da nađe utočište”!
Danas je eho tog gesta utkan u definiciju toga što znači biti savremeni Crnogorac. A znači to da je Crna Gora danas moja, isto onoliko koliko je i Nika Đeljošaja. I upravo je to “petrovićevska Crna Gora”, dakle prosvjetljiteljska, a ne smrdljiva balkanska getoizirana antimuslimanska zabluda i zamjena teza.
Ući u savezništvo ne samo sa istim politikama, već i sa istim ličnostima koje su učestvovale u kreiranju zločina zbog kojih je gotovo kompletan državni vrh Srbije osuđen u Hagu i to u trenutku kada se istorija ponavlja dok se grohotom podsmijava sudbini Crne Gore, u suprotnošću je sa svakim moralnim načelom jednog Albanca.
Ipak, prijateljstvo dva naroda stečeno u teškim i emotivnim trenucima, neki od lokalnih albanskih političara kadri su razvaliti za šaku dinara, gradeći saradnju sa čovjekom koji je u trenutku progona njihovih sunarodnika bio Miloševićev ministar informisanja (čitaj - arhitekta njegove zločinačke propagande). Nasuprot lokalnim političarima, jedna državnica formata predsjednice Kosova - Vjose Osmani-Sadriu, koja je za vrijeme tih teški dana za njen narod bila tek djevojčica, prije nepunih mjesec se zahvaljuje predsjedniku Đukanoviću i izjavljuje: "Ja sam prije 23 godine ušla u Crnu Goru kao izbjeglica. Danas se vraćam kao predsjednica suverene Republike Kosovo".
Može se povampiriti cio Balkan ali Tuzi, vjerovao sam, ostaju najtvrđi bastion građanskog društva
Iskreno, žao mi je što će gospodin Đeljošaj odvesti većinu Albanaca iz Tuzi u političke vode kojima nisu nikad pripadali. Nije to priča o pomirenju Srba i Albanaca, ako je neko nekim čudom povjerovao u tu laž! Posrijedi je podjela velikodržavnog plijena zvana Open Balkan, u kojoj se nacionalizam maskira eufemizmom ekonomske saradnje. Sve što i primiriše na nacionalizam poraz je Đeljošajev, isto koliko i moj. Jer ovo je zajednička država ili je makar bila kad sam posljednji put pogledao Ustav. Zato smo i jedan i drugi dužni da poštujemo njene zakone i simbole, a zbog svih okolnosti, dodatno, i čvrstu emotivnu vezu dva naroda.
Zato me je zaboljelo tuško slavlje u kome nisam vidio zastave države čiji su građani. Zato što su drugovi do groba, odani i pouzdani. Zato što su ljudi od riječi. Zato što su sa nama gradili nezavisnu Crnu Goru. A kao takvi ušli u savez sa onima koji su ih progonili, protiv onih koji su im otvorili vrata. Svjesno ili nesvjesno.
