Najava ustoličenja mitropolita Crkve Srbije u Crnoj Gori Joanikija II ogolila je do kraja crnogorsku marionetsku vlast. Upinjali su se dugo Krivokapić i Bečić da dokažu kako vode samostalnu politiku bez uplitanja centara moći sa strane, zvonio je na sva zvona Abazović kako štiti nacionalne interese, no sve što su za proteklih godinu dana radili otkrivalo ih je kao najamnike Aleksandra Vučića, a čin intronizacije dirigovan iz Beograda taj je njihov imidž samo učinio vidljivijim i onima koji su dosad žmurili na oba oka.
Kao prvo, ovu je vladu formirala Crkva Srbije i to se ne može nazvati nikakvom tajnom, budući da je cijela javnost svjedočila njenome krpljenju u Manastru Ostrog pod budnim okom Amfilohija Radovića. Nemoj da bi ko rekao da je trenutnoga premijera za tu funkciju preporučio neodoljivi šarm, iskričava pamet ili prodorna harizma. Preporučila ga je, što su potvrdili i sami akteri te operacije, Crkva Srbije preko svoga telala Gojka Perovića. Kad pogledate shemu ko je sve u trenutnoj vladi u srodstvu s kliricima Crkve Srbije, jasno je bez ostatka da je izvršnu vlast krojila ta organizacija. Joanikijevim priznanjem da su pravnici Crkve Srbije sačinili izmjene Zakona o slobodi vjeroispovijesti, za koji će potom u Skupštini Crne Gore glasati ne samo eksplicitno Vučićev DF, već i Demokrate i URA – izmjene kojima je kompletno pravoslavno nasljeđe u Crnoj Gori i nekih 50 km2 imovine, praktično poklonjeno Crkvi Srbije – postalo je izvjesno da je ta ustanova ima i ključni ulogu u zakonodavnoj vlasti.
Najave śeče u tužilačkoj i sudskoj organizaciji nagovještavaju da bi i sudska vlast uskoro formalno mogla pasti u ruke Crkve Srbije, premda je njen uticaj u toj grani vlasti i decenijama unazad bio jak. Skandalozni istup jednog od advokata Crkve Srbije Dalibora Kavarića kojim je kroz paranoični scenarij navodnih terorističkih udara zapravo zaprijetio svima koji se usude da iskažu građansku neposlušnost, pokazao je kako će se vlast odnositi prema građanima koji zakonitim sredstvima budu iskazivali nezadovoljstvo. U skladu s Kavarićević scenarijem, ANB se uključila u lov na vještice, stavljajući, kako se može čuti, i Upravu policije pod svoju kontrolu, spremajući se da one koji ne marširaju u svetosavskom stroju, podvedu pod etiketu „nasilni ekstremizam“. Prvi čovjek ANB-a kojeg je neuporedivo lakše sresti po crkvama ili na svečanostima Crkve Srbije nego na radnome mjestu, podśetimo i to, izabran je na tu poziciju nezakonito, budući da nije ispunjavao prvi uslov da bude osoba izvan politike, a za njega kao osvjedočenog promotera ruskih i srpskih interesa, glasali su i URA i Demokrate.
Horhe Luis Borhes pjesmu Šah završava stihovima: „Bog igrača miče, a ovaj figure. / Ko je iza Boga bog arhitekture / prašine, vremena, snova i nevolja.“ E pa u ovoj našoj maloj balkanskoj igri kojoj isuviše fali otmjenosti da bismo je nazvali šahovskom, ima neko ko bi htio biti svemoćni Bog arhitekture. Ako su ovi nesretnici – kako ih s punim pravom krsti Miko Živković – koji trenutno obavljaju funkcije u izvršnoj vlasti figure Crkve Srbije, valjda je svakome jasno da onaj koji stoji iza nje nije neko transcedentno biće, nego glavom i obrijanom bradom Aleksandar Vučić. Potpuno je u pravu Željko Ivanović – da nadimak preskočim – što Vučićeve marionete danas u Crnoj Gori naziva kvislinzima, ali u toj kvalifikaciji promašuje metu. DF sa svojih 27 poslanika ne bi mogao biti vlast. Kvislinzi su zapravo oni, na čelu s njim i Miškom Perovićem, koji su od te manjine načinili većinu, kao poklon Aleksandru Vučiću za realizaciju svojih hegemonističkih planova. Sad kad su planovi poodmakli, kad su Željko, Miško i njihove političke marionete po dubini s 2/3 Vučićevih kadrova popunile administraciju, kad su izvršili śeču u prosvjeti, zdravstvu, policiji, vojsci, javnome servisu... kad otvoreno guraju Crnu Goru u sukobe, naši bi kvislinzi htjeli da se malo izvuku, ali to ne biva...
Ovih dana Vučić preko svojih marioneta u crnogorskoj vlasti priprema teren da otpočne s velikom operacijom slamanja građanskoga patriotskog otpora, pa možemo uskoro očekivati zastrašivanja, lažne optužnice, upade i pretrese, privođenja i hapšenja... Na njegovu i žalost njegovih marioneta naše oružje neće moći registrovati njihovi senzori niti nanjušiti njihovi bijesni psi. Naše je oružje bezuslovna ljubav prema Crnoj Gori, a protiv toga ne pomažu ni sve kletve Vesne Bratić, ni svi službeni automobili Sergeja Batistute na zadatku gaženja demonstaranata, ni Abazovićeve prijetnje lijevom rukom pravde, ni Vukšićevi kerberi dresirani za lov na Crnogorce...
Najgore što jednog okupatora može zadesiti je da ne razumije svojeg neprijatelja. Zato danas Vučićevi najamnici zastrašujući nas zapravo drhte u strahu od onih koje zastrašiti ne mogu. I zato oštre zube u susret 22. 8. i 5. 9. razrađujući razne verzije i planove, a nesposobni da odgovore na otpor koji ne generiše ništa drugo do odanost svojoj zemlji. Možda ovih dana, kuražeći se, organizuju i potpisivanje Temeljnog ugovora s đavolom, falsifikata kojim bi Crkvu Srbije koja je u Crnoj Gori od 1921. godine željeli prikazati 700 godina starijom. Pa neka pokušaju, ako im basta!
Vidimo se 22. 8. na Cetinju!
