Odavno nijesam pročitao lucidniju i razorniju kritiku ušminkanog nacionalističkog narativa kao u tekstu „Crna Gora građana ili ‘konstitutivnih’ naroda“ Olivere Komar. Baš kao što odavno nijesam vidio bjedniji pokušaj skretanja teme na ličnu razinu kao u odgovoru „Profesorica podmetanja i falsificiranja“ Dejana Jovića.
Naslov njezina teksta i naslov njegova odgovora zapravo najbolje to ilustruju jer, dok Komar i naslovom fokusira predmet spora, Jović se služi jeftinim intrigantskim pokušajem lične diskreditacije. Doduše, mogao bi Jović opet reći, kao u slučaju prvoga teksta da mu je naslov podmetnuo urednik – ili da je hakovan, svejedno. Kako ćemo viđeti i u ovome tekstu – nije da ga baš obavezuje tradicionalno shvatanje pojmova istine i laži.
Nije mi, naravno, namjera da arbitriram u sporu između Komarkine utemeljene analize i Jovićeva propagandnog pamfleta jer tu nikakva arbitraža nije potrebna. Polemika me, međutim, potakla na reakciju jer se bavi nekim od ključnih tema crnogorske prošlosti, savremenosti ali i budućnosti. Stoga ne želim ni biti politički korektan jer Jovićeve opasne projekcije zaslužuju adekvatnu reakciju.
U javnome je diskursu a sve uime političke korektnosti prihvaćeno izbjegavati riječ laž. Ako se baš mora neka dramatično krivotvorna pojava obilježiti, onda se posegne za kakvim eufemizmom. Nevolja je, međutim, što se i uz najbolju volju ne mogu priśetiti nijednog adekvatnog eufemizma za gomilu laži u kojima grcaju tekstovi Dejana Jovića.
Pojam Crkva Srbije nije se pojavio niotkuda no iz diptiha Vaseljenske patrijaršije
Neću biti kulturan i dobronamjeran kao Olivera Komar i tvrditi da Jović vješto manipuliše jer to što on radi nije ni najmanje vješto. To je besprizorna demonstracija palanačke prepredenosti kojoj je vazda račun da se zamišljeni recipijenti neće dośetiti. Može to foliranje kod nekoga i proći jednom, dvaput. No prije ili kasnije ti će ušećereni izlivi mržnje prema Drugom biti provaljeni. Po pravilu koje važi za sve velikosrpske šoviniste ovoga svijeta – ma koliko se ogrtali lažnim plaštom ljevice ili jugoslovenstva – autovanje nastupi kad na dnevni red dođe Crna Gora i njen(i) identitet(i).
U tekstu koji je izazvao reakciju profesorice Komar kao i svaki profesionalni opśenar Jović nam pripovijeda što bi bilo kad bi bilo koristeći zapravo tu domaštanu, paralelnu istoriju kao zgodan mehanizam perfidne interpretacijske preinake onoga što se zbilja desilo. Tako, a da to i ne primijetite, Miloševićeva agresija na Hrvatsku i okupacija dijela njene teritorije, potom agresija na BiH i genocid pa etničko čišćenje na Kosovu bivaju reinterpretirani kao procesi osamostaljenja bivših jugoslovenskih republika uz pomoć SAD, a jedini ko u njegovoj „neutralnoj“ verziji prošlosti ispada bad guy je Đukanovićeva Crna Gora. Jer da je Crna Gora izašla iz Jugoslavije 1991. godine, tolkuje Jović, Kosovo bi ostalo dio Srbije, ali, eto, kako nije – Srbija je izgubila Kosovo a Crna Gora skrivila ratni raspad Jugoslavije.
Kao što već rekoh – Crna Gora je nepogrešivi test za sve (veliko)srpske nacionaliste. Razumije se, svoju desnu konstrukciju o simboličkom zlu neslućenih razmjera oličenom u „Đukanovićevoj“ Crnoj Gori Jović degutantno providno stavlja u kontekst američke politike izvrsnosti, ne bi li svoje desničarske tragove prikrio jednim klasično ljevičarskim argumentom.
Govoriti o antijugoslovenstvu Crne Gore ne samo da je stupidno, već i bezočno
Kad s domaštavanja „što bi bilo kad bi bilo“ pređe na interpretaciju onoga što jeste bilo, Jović zauzima poziciju vrhunaravnoga autoriteta koji tupim nožicama prekraja najbližu povijest. Ključna misao u opisu Đukanovićeve Zle imperije jeste ona da je Crna Gora u eri nakon referenduma „krenula smjerom stvaranja i jačanja crnogorskoga nacionalizma, koji je Srbe, Jugoslovene i sve ostale proglasio 'drugim'“, a malo prije toga veli kako je cilj te naciotvorne države bio „konsolidirati, oblikovati i djelomično nametnuti– državnim postupcima – nacionalni identitet većine.“
Da bi ilustrovao tu fabrikovanu tezu Jović nastoji pronaći tri elementa na kojima se intervenisalo kako bi se zadovoljio navodno još crnogorskim Ustavom iz 2007. godine inaugurisani crnogorski nacionalizam – koji je u realnosti nedokučivoj maštovitome Joviću Crnu Goru definisao građanskom državom i u kojoj se nikakva većina niti pak etnonim Crnogorci i ne pominje, izuzev u preambuli đe su pomenuti zajedno sa „Srbima, Bošnjacima, Albancima, Muslimanima, Hrvatima i drugim.“
Prvi element koji pominje je jezik i tu je Jović na skliskom terenu pa brže-bolje žuri da se nasloni na Snježanu Kordić i njezinu teoriju o policentričnom jeziku. Kako je kad je riječ o jezičkoj problematici Jović neadekvatan sagovornik, neću biti zlobiv i ćerati mak na konac, samo ću kratko konstatovati da neko ko srpskohrvatski jezik kao politički, dogovorni jezik, kako mu to i ime kazuje, smatra nultom tačkom lingvistike, mora na popravni.
Jovića je baš poćerao maler jer kad je već krenuo da domaštava to bi morao raditi neuporedivo vještije pa mu se ne bi smjelo dogoditi da odvali glupost kako je u Crnoj Gori „srpskohrvatski najprije postao 'maternji'a potom se nazvao crnogorskim“.
Što bi Dejan Jović bio kad bi bio u BiH, štotijaznam, neke tamo 1990. godine?
Postavlja se pitanje – a đe je to Jović pronašao!? U Ustavu ili školskim programima? Pa da provjerimo ovaj njegov „argument“. Za vakta vlade Mila Đukanovića 1992. godine donesen je Ustav Republike Crne Gore u kojem je službeni jezik imenovan kao „srpski jezik ijekavskoga izgovora“, da bi u vrijeme vlade Željka Šturanovića 2007. godine Crna Gora donijela novi Ustav u kojem je definisano da je službeni jezik u Crnoj Gori crnogorski, a da su u službenoj upotrebi srpski, bosanski, albanski i hrvatski. Obje vlade dominantno je sastavio DPS.
Istovremeno, naziv nastavnoga predmeta bio je Srpskohrvatski jezik, pa Srpski jezik, potom Maternji jezik i na kraju – Crnogorski-srpski, bosanski i hrvatski jezik i književnost. Za Dejana Jovića je, dakle, Ustav u kojem su kao službeni ili u službenoj upotrebi nabrojani crnogorski, srpski,bosanski, albanski i hrvatski jezik – dokaz da je vlast vodila politiku „nametanja nacionalnoga identiteta većine“ i tu se s njim zaista slažem. Samo što on i ja tu većinu vidimo drugačije.
Ovakvim ustavnim imenovanjem službenoga (i jezika u službenoj upotrebi) diskriminisana je romska jezička zajednica, koja bi po brojnosti zavređivala da dobije ravnopravan status s „većinom“, ali ta većina nijesu pripadnici crnogorske jezičke zajednice, kako bi to volio da prikaže Jović, već svi čiji su jezici pobrojani kao službeni ili u službenoj upotrebi. Za Jovića je i naziv nastavnoga predmeta Crnogorski-srpski, bosanski i hrvatski jezik i književnost izgleda dokaz da je država „jačala crnogorski nacionalizam“ jer po starodrevnoj logici svakoga velikosrkog šoviniste – ako srpski nema monopol, onda je sto posto ugrožen.
Drugi element nacionalnoga identiteta „u koji je crnogorska država odlučila intervenirati bilo je pitanje interpretacije prošlosti“. U toj zabavnoj pričici Jović na fabrikovanim premisama nastoji izvesti zakjučak da je crnogorski revizionizam počivao na antijugoslovenstvu, a zapravo želi reći na antisrpstvu jer kad god napiše Jugoslavija iz konteksta je vidno da misli na proširenu Srbiju.
I sad bi neupućeni pomislio kako će tu svoju tezu argumentovati, recimo, time što su ulice crnogorskih gradova preplavljene nazivima kolaboranata i ratnih zločinaca iz Drugog svjetskog rata i njihovim spomenicima ili što su državni praznici potisli one koji śećaju na jugoslovenski period. Ali, avaj. Ništa od toga.
Za Jovića je i naziv predmeta Crnogorski-srpski, bosanski i hrvatski jezik i književnost izgleda dokaz da je država „jačala crnogorski nacionalizam“
Zapravo, tek od 2020. godine kolaboracionisti i ratni zločinci sve češće postaju kandidati za poneku ulicu ili spomenik. Do 2020. godine to nije bilo moguće ni zamisliti. Svoju teoriju o antijugoslovenstvu Jović potkrepljuje time što je Skupština Crne Gore poništila odluke Podgoričke skupštine iz 1918. godine „te je taj akt tretirala kao čin 'okupacije' od strane Srbije.“ Mora da je infekcijom crnogorskog nacionalizma bio duboko zaražen i general Živojin Mišić kad je u naredbi 19. 11. 1918. godine, tek neđelju dana pred početak Podgoričke skupštine, uime Vrhovne komande napisao: „...da se na teritoriji koju je naša vojska okupirala, uguši svaka agitacija, svim sredstvima, koja možete raspolagati bez ikakvog prezanja.“
Da su Joviću očigledno pobrkane vremenske koordinate, potvrđuje i to što za poništenje odluka Podgoričke skupštine krivi savremenu Crnu Goru, iako je profesoru beogradskoga univerziteta Živojinu Periću još 1939. godine u knjizi Crna Gora u jugoslavenskoj federaciji, bilo jasno što je Podgorička skupština u pogledu legaliteta i legitimiteta:
„Međutim, kad god ima mogućnosti da se jedno stanje stvoreno nezakonitim (neustavnim) putem otkloni bez nasilja, pravnici su, na prvom mjestu, obavezni da to učine. To je baš slučaj s odlukom Podgoričke Velike Skupštine: treba jednostavno da se ta, odluka odbaci i negira kao nešto što nije ni bilo, i, radeći tako, ne vrši se nikakvo nasilje ni prema kome.“
Crna Gora odlukama Podgoričke skupštine postala je dio Srbije, tako to izlazi ako pročitate njene odluke i ne da nema ničeg antijugoslovenskog u problematizovanju jednoga s pravnog aspekta nasilnoga akta, već je još i u socijalističkoj Jugoslaviji seriozna istoriografija potvrdila nelegitimni i nelegalni karakter toga događaja, o čemu se Jović može informisati u izvrsnoj monografiji istoričara Dimitrija Vujovića Ujedinjenje Srbije i Crne Gore, objavljenoj još 1962. godine.
Govoriti o antijugoslovenstvu Crne Gore ne samo da je stupidno, već i bezočno, a da se ne bih duže zadržavao na toj Jovićevoj besmislici pomenuću samo nekoliko simboličkih detalja. Najveći dio svojega višekratnoga premijerskog mandata Đukanović je proveo u zgradi koja se nalazi u Ulici Jovana Tomaševića. Višedecenijsko śedište crnogorske izvršne vlasti bilo je, dakle, u ulici koja nosi ime po jednome od začetnika komunističkoga pokreta u Crnoj Gori, koji je, uzgred budi rečeno, bio gorljivi zagovornik ujedinjenja 1918. godine.
S te adrese, opet za vakta jedne od Đukanovićevih vlada, śedište izvršne vlasti preseljeno je ni manje ni više do u Karađorđevu ulicu! Zlobivi bi rekli – loša karma. Da još dometnem – śedište DPS-a sve vrijeme bilo je u Ulici Jovana Tomaševića, i to u zgradi koja se nalazi pored spomenika Jovanu Tomaševiću i svega 20-ak metara od spomenika Josipu Brozu Titu, podignutoga prije nekoliko godina. Da još dodam da se od spomenika Josipu Brozu na nekih 20-ak metara nalazi Most Blaža Jovanovića, jugoslovenskog funkcionera koji je nekoliko decenija nakon Drugoga svjetskog rata bio ključna politička figura u Crnoj Gori. Da ne duljim s podgoričkom topografijom, i ovo će valjda biti dovoljno da ilustruje koliko je teza o antijugoslovenstvu netačna.
Odnos prema jugoslovenskome nasljeđu, uostalom, Crna Gora je pokazala i izborom datuma kojim se obilježava najznačajniji državni praznik – Dan državnosti. Riječ je o 13. julu, datumu koji podśeća na ustanak 1941. godine, kako se tada govorilo – „crnogorskoga naroda“, protiv fašista.
Treći element brutalne demonstracije crnogorskoga nacionalizma Jović pronalazi u namjeri Države Crne Gore da zatre Srpsku pravoslavnu crkvu kao „glavnu instituciju povezivanja Srba u regionu“. Evo što Jović veli: „Prvo se pojavio pojam 'Crkva Srbije', da bi ju je odvojilo od Crne Gore i Srba u njoj, a potom se počela preferirati kanonski nepriznata Crnogorska pravoslavna crkva.“ Pa hajdemo redom.
Aktuelni rektor Univerziteta Crne Gore Vladimir Božović u jednom svom znamenitom (da ne kažem – rektorskom) govoru iz 2015. godine Srpsku pravoslavnu crkvu naziva „najvitalnijim proruskim društvenim organizmom u Crnoj Gori“ i ukazuje na mogućnost njene upotrebe za širenje ruskoga političkog uticaja: „To je ogromni potencijal koji Rusija nije iskoristila. Ako Rusija želi Crnu Goru u zoni svog budućeg uticaja mora uzeti aktivnije učešće u budućim političkim dešavanjima, a prije svega pokušaju da se zaštiti taj najvitalniji subjekt na koji se može osloniti, a to je SPC“. S rektorom su, po prilici, saglasni i članovi Evropskoga parlamenta koji su u rezoluciji donešenoj u martu 2021. godine „pravoslavnu crkvu na Zapadnom Balkanu“ označili kao reprezenta ruskoga uticaja kojim se podstiču etničke tenzije „u cilju rasplamsavanja sukoba i podjela.“ Tako vam je to s Jovićevim „argumentima“. Nema veze što je Beogradska patrijaršija i od svojih poklonika i od nezavisnih instanci prepoznata kao u prvome redu ruski proksi, to je istina koja Jovića ne obavezuje jer on nije tu da svjedoči istinu, već da plasira desničarske konstrukcije koje Crnu Goru treba da prikažu u što gorem svijetlu.
Pojam Crkva Srbije nije se pojavio niotkuda no iz diptiha Vaseljenske patrijaršije. Tako, naime, glasi naziv crkve, uz alternativni Beogradska patrijaršija, koji priznaje prva među jednakima patrijaršijska stolica pravoslavlja. Ako postoji namjera da se takvim imenovanjem „Crna Gora i Srbi“ odvoje od nje, prava adresa za pritužbu dr Joviću je, dakle, Carigrad.
I najposlije o favorizovanju Crnogorske pravoslavne crkve.
„Kada je on došao 1991. godine da službuje u Podgorici bilo je 19 sveštenika u Crnoj Gori, a danas ih ima preko 200. Da ne govorim o obnovi manastira koji su svi skupa brojali isto toliko monaštava koliko je bilo sveštenika a sada ima preko 50 aktivnih manastira, muških i ženskih sa brojnim bratstvom, odnosno sestrinstvom. Evo, da kažem i ja kao rektor Bogoslovije, da je nakon 50 godina obnovljen rad cetinjske Bogoslovije koja danas broji 890 đaka i 15 profesora. 17 generacija je već završilo cetinjsku Bogosloviju. Radio Svetigora, izdavačko preduzeće Svetigora, časopis i tako dalje. Dakle, jedan veliki i upliv crkve u crnogorsko društvo, mislim da je nikada veći“, riječi su zvijezde Klerikalne kontrarevolucije popa Gojka Perovića.
Kod Perovića, a i kod drugih glorifikatora Amfilohija Radovića, naći ćete podatak da je za Amfilohijeva vremena u Crnoj Gori „sagrađeno i obnovljeno preko 650 crkava i manastira“. Dakle, kako to mudro reče pop Gojko, „upliv crkve u crnogorsko društvo“ – nikad veći.
E sad, da bih Joviću prekratio vrijeme koje bi utrošio guglajući o kojem to Amfilohijevu vremenu je riječ, evo da mu pomognem – vrijeme koje je Amfilohije proveo na mjestu mitropolita Beogradske patrijaršije, pa još na Cetinju, jeste od kraja decembra 1990. do kraja oktobra 2020. godine.
Vrijeme koje je pak DPS, pod tim imenom, bio na vlasti je od juna 1991. do septembra 2020. godine. U istoriji koja se zaista dogodila, koja nema mnogo dodirnih tačaka s onom o kojoj pripovijeda Jović, vrijeme Amfilohijeva mitropolitovanja poklapa se s vremenom Đukanovićeve izvršne vlasti. E sad zamislite tu nesreću izvršnu vlast koja od 1997. godine ili makar od 2006. godine, progoni SPC s namjerom da je istisne „nekanonskom“ Crnogorskom pravoslavnom crkvom – obnovljenom 1993. godine uprkos hajki koju je protiv nje i protiv njena prvoga poglavara vodila Đukanovićeva vlast – a pred nosom joj niče na stotine crkava i manastira SPC i pritom brojne od njih, poput Hrama Hristova Vaskresenja u Podgorici, dominantno finansira upravo država namjerna da tu ustanovu iskorijeni.
A zamislite i da sve to vrijeme brojne crkve i manastiri u Crnoj Gori, bez ikakva pravnog osnova, jednostavnom preknjižbom u katastrima bivaju prepisani u vlasništvo SPC!? Zamislite potom da je za sve to vrijeme Država Crna Gora pomogla izgradnju jedne jedine crkve u vlasništvu Crnogorske pravoslavne crkve, i to Crkve Svetoga Ivana Crnojevića na Cetinju!? U stvari – ne morate zamišljati. To se tako i zbilo. A za sve te silne godine terora nad SPC Jović kao „dokaze“ kojima Oliveri Komar podmeće tuđe govore i tekstove – po staroj dobroj nacionalističkoj matrici koja ne priznaje ništa izvan kolektivnog (jedno)umovanja – pronalazi jedan Đukanovićev govor iz 2019. godine i partijski program DPS-a iz 2021. godine!? I opet se vraćamo na isto – vlast koja sebi dozvoli da makar na retoričkoj ravni ugrozi monopol Srpske pravoslavne crkve je po Joviću – nacionalistička!?
Kako izgleda Jovićeva metodologija obmane neka pokaže još jedan primjer. S visoka koreći Oliveru Komar što „pogrešno“ navodi kako u pravoslavlju crkvena organizacija prati državnu Jović mudrijaški domeće – „Kad bi u pravoslavlju crkvena organizacija pratila državnu, postojala bi u 20. stoljeću Jugoslavenska, a ne Srpska pravoslavna crkva.“ Problem ovoga Jovićeva „logičnog“ argumenta je što je u toj mjeri proizvoljan da je i lako proziran. Elem, Srpska pravoslavna crkva svoje zvanično priznanje u postojećim gabaritima dobila je od Carigradske patrijaršije 1922. A u tom znamenitom tomosu, rodnom listu savremene SPC – ime crkvenog subjekta kojem se izdaje tomos je – Pravoslavna srpska crkva Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca!? A tomosu Carigradske patrijaršije prethodila je i odluka regenta Aleksandra I od 17. 6. 1920. godine, objavljena u Službenim novinama Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, kojim je zvanično proglašeno, kako u odluci stoji, „ujedinjenje svih pravoslavnih crkvenih oblasti u Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca (...) – u jednu Avtokefalnu Ujedinjenu srpsku pravoslavnu crkvu Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca.“
Dakle, pravoslavna je crkvena organizacija još od stvaranja prve jugoslovenske države pratila državnu organizaciju – bez obzira na naziv i crkve i države u narednih 80 godina, što, dakako, obesmišljava Jovićev prijekorni jeftini sofizam!
Ali, kome su bitne činjenice!? Važno je da Jovićeve tekstove prenese što više propagandnih platformi, poput beogradskoga tabloida koji se štampa u Podgorici Vijesti, pa će u svijetu u kojem je mjerilo relevantnosti broj klikova – i Jovićeve štetne fantazme dobiti svoje mjesto.
Uporno se oglušujući o mučni diktat činjenica Jović poentira: „Tenzije koje je ta vlast stvarala naročito od 1997. godine do 2022. ipak nisu eskalirale u otvoreni sukob između Srba i Crnogoraca.“ A sad da čujemo što o tome imaju reći tenzije. Prva burnija od njih – a u vremenskome okviru koji je Joviću u fokusu – zbila se u januaru 1998. godine kad je nakon Đukanovićeve pobjede na predśedničkim izborima, grupa nezadovoljnih sljedbenika Momira Bulatovića pokušala izvršiti državni udar i upasti u zgradu Vlade, i to baš u onoj antijugoslovenskoj Ulici Jovana Tomaševića.
Đukanović je prvo napravio otklon od ubilačke politike Slobodana Miloševića, a potom je i pobijedio na izborima Miloševićeva kandidata Bulatovića, što je po Joviću izgleda nedopustivo jer Crna Gora kojom se ne upravlja iz Beograda po definiciji mora biti – antijugoslovenska (manje naivni čitalac će pročitati – antisrpska). Napuštiti Miloševićevu mašinu za ubijanje pa još k tome pobijediti njegova kandidata, po Joviću, značilo je izazvati tenzije. Sljedeći su put tenzije dramatično podignute u vrijeme NATO intervencije kad je Đukanović ponovo odbio slijediti direktive iz Beograda pa se svaki dan očekivao sukob Vojske Jugoslavije i crnogorske policije. Osobito su se tenzije usijale kad je vlada Filipa Vujanovića u jeku Miloševićeve kampanje etničkog čišćenja Kosova otvorila granice za preko 100.000 kosovskih Albanaca, koji su utočište našli u Crnoj Gori.
Tih je dana Cetinje bilo pod opsadom Vojske Jugoslavije, a cijevi teškoga naoružanja zlokobno su prijetile s okolnih brda, valjda u znak smirivanja tenzija. Sljedeći je put Đukanović digao tenzije kad je vlada nezavisne Crne Gore priznala nezavisnost Kosova, ne ni prva ni posljednja, ali eto unikatna po tome što su protesti ispred Skupštine prerasli u nasilni obračun s crnogorskom policijom, direktno podstrekavan od mitropolita Amfilohija koji je na povike „Izdaja“, okupljenom narodu odvratio riječima: „U pravu ste. To je najsramnija izdaja Crne Gore“.
Sljedeći put je Đukanovićeva vlast digla tenzije kad je ispred Skupštine opozicioni Demokratski front 2015. godine organizovao višeneđeljnu blokadu saobraćajnice protiveći se pristupanju u NATO, pa potom ponovo pokušao upad u Skupštinu. Kako bi u skladu sa svojom misijom spuštio tenzije i odbranio od režima napadnuto jugoslovenstvo, s bine je tokom protesta mitropolit Beogradske patrijaršije Amfilohije bogougodno poručio: „Ko bio protiv jednovjerne, jednokrvne, jednojezične Rusije dabogda živo meso od njega otpadalo. Proklet bio tri puta i tri hiljade puta!“
A kako li je tek Đukanovićeva vlast digla tenzije kad je grupa ruskih agenata uz pomoć grupa iz Srbije i Crne Gore pokušala državni udar u oktobru 2016. godine, o čemu je svjedočio čak i Aleksandar Vučić... Tenzije su bile dignute i nakon svakih izbora koje je Đukanović dobio, pa su slijedila nepriznavanja rezultata, bojkot institucija i sl. Otkako Đukanović redovno gubi izbore nešto tih tenzija nekim čudom više nema... Elem, pitanje svih pitanja zaista jeste koja li je to sila – jal' zemaljska jal' nebeska – spriječila eskalaciju sukoba neslućenih razmjera kad je Đukanovićeva partija dok je još bila vlast tako uporno i istrajno dizala tenzije, dok iz opozicije tako tenzično tihuje!?
Pa kad je Joviću omililo igrati igru „kad bi bilo što bi bilo“, hajde da i mi malo, a na osnovu svega što nam je o sebi u ovim tekstovima saopštio, zaigramo po njegovu meraku i upitamo se što bi Dejan Jović bio kad bi bio u BiH, štotijaznam, neke tamo 1990. godine. I da vam odmah prekratim – ma milion posto bi bio Nenad Kecmanović. Jer taj je Nenad ono tada bio čelnik Reformskih snaga BiH, persona sklona da u Sarajevu kritikuje svaki nacionalizam, osobito tuđi, dakako, i da brani tekovine jugoslovenstva. No ne lezi vraže.
Kad je u svojstvu člana ratnoga Predśedništva BiH Nenad ispario iz Sarajeva pa osvanuo u Beogradu, nove su ptice zapjevale i evo pjevuše do dana današnjeg prizivajući osamostaljenje manjega entiteta BiH, svesrpsko ujedinjenje i ostali veseli repertoar na temu Spremte se, spremte... E pa, kad bi bilo što bi bilo pa se Jović preselio iz Zagreba u Beograd bio bi... Ali, stani... Taj je scenario već viđen. Odaziva se na – Prvoslav Perić.
Kad Jovićevim „nevinim“ domaštavanjima i silogizmima oduzmete sve te silne zagrade, navodnike, apozicije i dodate logičke zaključke – ni po čemu se Jovićevi svjetonazori neće razlikovati od, recimo, svjetonazora Aleksandra Rakovića. Jer za Jovića je Srpski svet „potpuno neprimjereno pojavljivanje fraze u diskursu“. Ne, dakle, neprihvatljiva politička platforma promjene granica na Zapadnome Balkanu nego nešto o čemu se ne bi trebalo javno govoriti, već – kako biva – na čemu bi trebalo tajno raditi, a što je u duhu svih njegovih kalambura demonstriranih u ovim tekstovima. Kako god se pakovala ta 19-vjekovna ideološka konstrukcija koja Srbiji do danas ne da da se suoči sa svojim stvarnim gabaritima ali ni sa zločinima počinjenim u njezino ime – Velika Srbija, Homogena Srbija, Savez srpskih država, Srpski svet ili konstitutivnost Srba u Crnoj Gori – na kraju balade namjere su iste a i protagonisti, bilo da se odazivaju na Vojislav Šešelj bilo na Dejan Jović.
Metodologija difamacije za kojom Jović poseže u odgovoru na tekst Olivere Komar, pak, ponajviše nalikuje kuknjavi onog zlosrećnika što je dok ga je privodila kosovska policija u Dečanima zapomagao da je operisan, hoteći valjda da gradu i svijetu pošalje poruku kako ga kao pripadnika ugroženog naroda ni kriva ni dužna terorišu dežurni neprijatelji Boga i otadžbine.
