Prođoše još jedni istorijski izbori u Crnoj Gori. Nikad manja izlaznost birača je znakovit detalj što građani misle o politici koja je u prethodne 3 godine po širini i dubini razarala crnogorsko društvo, a to što je premijerova partija preživjela šlepajući se Demokratama takođe je važna poruka ovoga izbornog procesa. I u kampanji je bilo vidljivo da je bauk DPS-a – ma koliko i dalje bude služio kao opravdanje za sve neuspjehe i promašaje buduće vlasti – tema kojoj je istekao rok trajanja.
Kako se u Crnoj Gori svaka moda objeručke primi – bila je ovo prva kampanja bez naročitih tenzija – izuzme li se Dritanov pokušaj Spajićeve diskreditacije – zapravo kampanja u kojoj smo svjedočili demonstraciji kriptopolitike. A u tim mutnim vodama najbolje se snašao najuvjerljiviji opśenar u oštroj konkurenciji manipulanata i šibicara.
Uz osmijeh akvizitera koji vam s lakoćom uvaljuje kirbi usisivače ili vas uvlači u „sigurnu“ šemu piramidalne dobiti, s bilborda se caklila najubjedljivija kampanja od uvođenja parlamentarizma u Crnoj Gori 1905. godine: 7-satno radno vrijeme, 450€ minimalna penzija, 700€ minimalna plata. Ni spotovi ni promotivni skupovi ni terenska logistika ovoga puta nijesu mogli nadjačati 3 jednostavne poruke s bilborda unaprijed odlučenog pobjednika.
4Na prvi pogled reklo bi se da je crnogorska politička scena preživjela tektonski poremećaj. Ipak, stvari su zapravo manje dramatične. Opet imamo jednu snažnu partiju koja ima i predśednika Države i koja će diktirati uslove formiranja nove vlade. Zar to nije bio slučaj i u periodu od uvođenja višestranačja do 2020. godine!?
Razlika je, međutim, u tome što su ideološke pozicije DPS-a, makar od 1997. do 2020. godine, bile poznate, što s PES-om nije slučaj. Iznikao kao spin-of apokaliptične vlade Zdravka Krivokapića, PES je isplivao na površinu kao nova, svježa snaga – uprkos po crnogorsku ekonomiju i javne finansije katastrofalnog rada tandema Spajić-Milatović.
Nakon što je jasna politička polarizacija na prozapadnu i antizapadnu Crnu Goru neutralisana zahvaljujući pogubnoj politici izglasavanja vlade Dritana Abazovića, na političkoj se sceni otvorila crna rupa koju je najbolje kapitalizovao PES. No, prostor za velika obećanja i sitno kalkulantstvo zatvara se ovim izborima. PES će konačno morati preuzeti odgovornost. I od njihovih odluka u danima koje dolaze zavisiće sudbina Crne Gore u nekoliko narednih decenija.
Matematika je prilično jasna i ona govori da će PES morati ili da raskine pupčanu vrpcu s nasljeđem „30-avgustovaca“ i Crnu Goru uvede u EU ili da dovrši posao koji je trasirao Dritan Abazović i Crnu Goru u potpunosti potčini autokratskim apetitima Aleksandra Vučića. Između te dvije magistrale nema međuputa. Poziciju koju danas imaju na političkoj sceni PES-ovci su zavrijedili nerealnim ekonomskim obećanjima, ali i jasno proklamovanim ciljem ulaska Crne Gore u EU.
Dođu li u narednim danima na dnevni red bilo koja pitanja koja nemaju veze s EU integracijama, PES se mora suočiti sa snažnim odgovorom javnosti. Potegnu li pitanje promjene Zakona o državljanstvu – kao prvog koraka ka etničkome inženjeringu – ili započnu proceduru za promjenu ili donošenje novoga Ustava, građanska Crna Gora mora glasno odgovoriti – no pasaran. Ako smo protestno iskustvo iz 2021. godine olako prosuli u sitnim partijskim kalkulacijama tokom 2022. godine, sad je pravo vrijeme da iskoristimo sve demokratske mehanizme borbe za očuvanje građanske i sekularne države.
Crvena je linija danas jasno vidljiva i oko nje ne može biti nikakvih pregovora. Budu li htjeli demonstrirati inicijativu za obračun s korupcijom i kriminalom, PES-ovci će morati povući još jednu crvenu liniju, onu koja će Dritana Abazovića i njegovu kamarilu ostaviti daleko od svih poluga vlasti i predati ih u ruke tužilaštva, koje će svoju profesionalnost najbolje iskazati pokretanjem istraga o zloupotrebi vlasti, ucjenama, vezama s narko klanovima, učešćem u švercu cigareta i brojnim drugim ogrešenjima koja se stavljaju na teret OKG URA.
No čelništvo PES-a moraće povući i jasnu crtu u odnosu na ponašanje i javne nastupe svojeg zamjenika predśednika, aktuelnoga predśednika Crne Gore Jakova Milatovića. Na dan izbora, naime, mediji su prenijeli odlomke iz njegova intervjua jednom austrijskom mediju u kojem je Milatović zorno pokazao da je sva ona priča o tome kako će biti predśednik svih građana samo masna laž.
Tvrdnjom da 60% građana Crne Gore podržava Otvoreni Balkan Milatović je ne samo još jednom slagao – manipulišući procentom njegovih birača na predśedničkim izborima – već i pokazao sve svoje manipulativne limite. Ako se, recimo, pogleda koliko su na ovim parlamentarnim izborima osvojile partije koje su se nedvosmisleno zalagale za Vučić-Raminu autokratsku distopiju, Milatovićevih 60% istopiće se na tanušnih 20-ak procenata podrške. Najgorljiviji promoter Otvorenog Balkana, Dritan Abazović, cenzus je preskočio isključivo zahvaljujući Bečićevim Demokratama.
Da ne ostane samo na jednoj laži, Milatović se potrudio da svoju izjavu začini još jednom submisivnom zakletvom Beogradu uvjeravajući austrijske čitaoce kako Srbija i Crna Gora dijele „isti jezik, kulturu“, a „nekad su bili jedna država“ kao „Austrija i Njemačka“. Budući da je u Srbiji službeni jezik srpski, ovo Milatovićevo tolkovanje značilo bi da Crna Gora dijeli sa Srbijom srpski jezik i kulturu, iako u crnogorskome Ustavu stvari izgledaju malo drugačije.
To što je Austrijance podśetio na Anšlus iz 1938. godine kojim je Njemačka anektirala Austriju, dovodeći ga u kontekst nostalgičnog priśećanja na vrijeme kad se Crnom Gorom upravljalo iz Beograda, ide u red diplomatskih skandala kakvi bi da im je uzročnik bio Đukanović u eri vladavine DPS-a zavrijedili višemjesečno čerečenje propagandne platforme Vijesti i udruženog civilnog sektora. Pokazao je time Milatović da je u eri lažnih obećanja, lažnih vrijednosti i lažne politike, definitivno dostojan zvanja kriptopredśednika.
