Imperijalizam je, kao što znamo, praksa ponašanja na međunarodnoj pozornici koja se, između ostalog, oslanja na veličinu sopstvene vojničke čizme, oštrinu pješadijskog bajoneta, smrtonosnost kuršuma i dubinu laži o motivima za osvajanje.
Pravdanje krvavih tragova
Podsjetio me je na činjenicu da je ruski imperijalizam istovremeno i ideologija koja opravdanja za svoje krvave tragove traži u raznovrsnim teorijama zavjere i mitologizovanim narativima o nemjerljivoj veličini nacije, njenoj dominantnoj poziciji u odnosu na sve druge i egzistencijalnoj prijetnji koja dolazi od političkih i ideoloških neistomišljenika, kao i onih koji se opiru tom imperijalnom nasrtaju.
Podsjetio me je, u stvari, na životnu stvarnost u Crnoj Gori.
Da ne bude zabune, ova višeslojnost je karakteristična za svaku imperijalnu i velikodržavnu projekciju, bez obzira na geografiju u kojoj se ona ostvaruje (politički Istok ili Zapad; politički Sjever ili Jug), bez obzira na boje zastave u koje se ona ogrće ili na kulturnu matricu koju nameće i jezik na kojem to nametanje sprovodi. Princip je isti, sve su ostalo nijanse, kako reče moja makedonska prijateljica, parafrazirajući stihove počivšeg panonskog mornara.
Stanovnici naših prostora nijesu pošteđeni pogubnog djelovanja ove matrice. Višeslojnost i autoritarni manir velikosrpske imperijalne projekcije su dobro poznati stanovnicima Crne Gore. Ova balkanska forma imperijalizma je nešto manjeg geografskog obima nego u slučaju Rusije pod vlašću Putina i oslanja se na skroman intelektualni kapacitet potencijalnih osvajača. Ipak, velikodržavni imperijalni apetiti političkih elita u Srbiji i odlučnost da se oni zadovolje nauštrb suverene i nezavisne Crne Gore koriste slične brutalne metode.
Ovaj kratki zapis se, međutim, odnosi na ruski imperijalizam i njegovu savremenu manifestaciju koju definiše i svojim djelovanjem uokviruje V. V. Putin i njegova agresija na Ukrajinu. Putinov krvavi imperijalni eksperiment u Ukrajini je snažan pokazatelj njegove autoritarne vlasti. Putinova retorika je prepoznata od politikologa kao kolaž elemenata koji su naoko u međusobnoj suprotnosti: antikolonijalni imperijalizam sa snažnim elementima autoritarnosti.
Takozvani referendum u aneksiranim ukrajinskim regionima Donjeck, Lugansk, Kerson i Zaporožje o njihovom pripajanju Rusiji je održan ,,pod bajonetima“ agresorskih snaga u povlačenju. Iako je Putin slavodobitno izjavio da je pripajanje ovih teritorija izraz ,,volje miliona ljudi“, situacija na terenu potpuno obesmišljava i referendum i zvanično objavljene rezultate. Putinovo potpisivanje dokumenta o pripajanju ovih ukrajinskih teritorija Rusiji ne može sakriti činjenicu da ukrajinske jedinice već oslobađaju Donjecku oblast.
Kao što su drugi već primijetili, potpisivanje ovih dokumenata je jedini način kako Putin može pokušati da uvjeri građane da je ovaj njegov rat uspješan.
Karaganovokvir
Ovaj napor ruskog autokrate je sastavni dio takozvane ,,Putinove doktrine“, odnosno principa ,,konstruktivne destrukcije“ koji je definisao i uokvirio njegov bivši savjetnik za spoljnu politiku Sergej Karaganov.
Karaganov je poznat i kao snažan promoter koncepta ,,Velike Evroazije“ i daljeg jačanja ruske saradnje sa Kinom. Imajući na umu njegovu centralnu ulogu u kreiranju ruske spoljne politike, komentar Karaganova o vojnoj situaciji u Ukrajini i mogućnosti da se ovaj sukob uskoro okonča je od značaja.
U intervjuu za The New Statesman od aprila ove godine, Karaganov je ustvrdio da ,,Rusija ne može priuštiti da izgubi, pa je nekakva pobjeda potrebna“, jer ,,ako postoji bojazan da mi gubimo rat, onda je velika mogućnost da sukob eskalira“. Karaganov je zaključio da je ovakav ishod rata neminovan jer je ,,ulog ruske elite izuzetno veliki – ovaj rat za njih ima egzistencijalni karakter“.
Ovo je kontekst u kojem treba analizirati Putinov govor na Crvenom trgu, 30. septembra, prije formalne ,,ceremonije“ kojom je ozvaničena aneksija ukrajinskih teritorija.
Kao što su drugi već zapazili, ovaj govor je bio istinska majstorija autoritarnog dvosmislenog govora. Zakleo se da će ,,anektirane“ ukrajinske teritorije zauvijek biti dio Rusije, a potom optužio Zapad da želi da od Rusije napravi ,,koloniju“, a njene stanovnike pretvori u ,,gomilu robova bez glasa“. Pažljivi analitičari ruske političke i društvene svakodnevice bi rekli da je takva transformacija stanovnika Rusije upravo najveća autokratska ambicija Vladimira Putina.
Objava rata Zapadu
Neki zapadni analitičari interpretiraju ovaj govor kao Putinovu, de facto, objavu rata Zapadu.
Istovremeno, ruski autokrata je sebe pozicionirao kao lidera ,,antikolonijalnog pokreta“ koji se trudi da ,,oslobodi“ svijet od tiranije Zapada. Ovaj paradoks – Putinovo antiimperijalističko samodeklarisanje, dok sprovodi imperijalističke političke i vojne odluke – nije novina u istoriji diktatura.
Italijanski fašistički diktator Benito Musolini je vidio svoju zemlju kao lidera antiimperijalističkog krstaškog pohoda protiv Zapada, u vrijeme kada su njegove trupe činile genocid u italijanskoj koloniji Libiji 1930. i 1931. godine. Osim toga, antiimperijalizam je bio snažno vezivno tkivo komunističkih diktatura koje su pobile desetine miliona ljudi dok su proklamovale odbranu svijeta od kapitalističkog ,,jarma“. Ova lista diktatura uključuje Rusiju, kao i Putinovu radnu geografiju u kojoj je formirao svoje viđenje svijeta u sopstvene domovine, Istočnu Njemačku.
Iako je lako prepoznatljivo kao pritvorno i isprazno, Putinovo antikolonijalno poziranje može još više učvrstiti antizapadne diktature i autokratije kao što su Bjelorusija, Kuba, Srbija, Sjeverna Koreja, Iran ili Nikaragva, koje od početka podržavaju njegovu agresiju na Ukrajinu.
Putin je danas mnogo opasniji nego što je bio u bilo kojem trenutku od početka ove agresije, jer njegova ,,moćna“ armada polako, ali sigurno gubi teritorije i volju za ratovanje. Kao što znamo, autokrate ovog profila se nikada ne povlače, već nakon očiglednog poraza još odlučnije nastavljaju istim putem.
Pošto oni, po pravilu, preziru sopstveni narod, nije im stalo do toga kakve će biti posljedice njihovih djelovanja po državu i stanovništvo. Jedino do čega je njima stalo je da nekako povrate sopstveni prestiž i postignu kakav-takav ,,uspjeh“.
Istorija nas uči da ovaj autoritarni napor nikada ne završava dobro.
