Ako galerija naciklerikalnih stranaka i drugih srpskošovinističkih koterija, koja se pobjedonosno valjala za tobožnjim vjerskim fanatikom i ipak, pokazalo se, nedovoljno vještim anticrnogorskim strategom Zdravkom Krivokapićem, nije konačno shvatila da je dogurala cara do duvara, nijesu joj potrebni dodatni fermenti za dalje nizvodno klizanje.
Za koliko-toliko pismene posmatrače i analitičare crnogorskih političkih prilika bilo je, više puta i više nego jasno, da je Krivokapićeva vlada, uključujući u sebi ljuto klupko kosovskih osvetnika i protivnika uvjerenja da nije u Srebrenici izvršen genocid, iz mjeseca u mjesec uspješno polagala ispite koji su je vodili ravno u propast. Prvo se stropoštala na Belvederu onim smiješnim ustoličenjem mitropolita Crkve Srbije, posebno snajpersko-zaštitnom ponjavom iznad glava svojih vjerskih poglavica, da bi sve bilo posebno začinjeno tonama suzavaca protivu nedužnog naroda. Nije poslije poraza na Belvederu nikad više premijer Krivokapić mogao da sazove Vijeće za bezbjednost, a de facto ni da se sastavi sam sa sobom.
Sad hitno predstoji formiranje manjinske vlade, pod skutom lakomislenog i krajnje površnog Dritana Abazovića, kome nedostaje najvažniji fermenat za održanje na vlasti u Crnoj Gori, a tiče se minimuma razumijevanja crnogorskog nacionalnog identiteta kao osnovnog sastojka sadašnje i buduće sekularne i multikulturne crnogorske državne i društvene zgrade.
Gospodin Abazović je radosno prigrlio spremnost za učešće u svojoj manjinskoj vladi odavno bajate Socijalističke narodne partije Vladimira Jokovića, koja ni pedalj nije odmakla od devedesetih, a sve u namjeri da aktuelni mandatar javnosti sugerira utisak kako je riječ o prvim koracima za navodno nacionalno pomirenje u Crnoj Gori. Čak i u slučaju da mu Jokovićeva stranka, nezadovoljna stalnim tutorstvom DPS-a, bez čije podrške manjinske vlade nema, otkaže poslušnost, najmanje je moguć povratak na pretpostavljenu vladu sačinjenu od kleronacionalističke skupštinske većine stvorene 30. avgusta 2020. godine.
Kad se svemu dodaju najnovije ratne prilike u Ukrajini, kad ni dva vruća Putinova prijatelja Andrija Mandić i Milan Knežević ne mogu dragom inokosnom ruskom predsjedniku pružiti pomoć ni u oružju ni neophodnom provijantu – ne bi se reklo da carstvu srpskoruskih stranaka u Crnoj Gori baš cvjetaju ruže. Kako se rusko popuštanje na ukrajinskom frontu približava, jer se rat protivu najbližeg mirnog susjeda ne može dobiti a da se ne ugrozi i sam agresor, akcije ubrzano padaju i drugim provjerenim ruskim ljudima u Crnoj Gori, poput rektora Božovića ili dijela viših činovnika ANB-a.
Ukrajinska se drama, uz brojne ljudske žrtve i materijalna razaranja tako kotrlja da se možda polako upućuje prema kraju, što ne znači prema pobjedničkom trijumfu, jer ako isključimo hrabri i nedužni ukrajinski narod, pobjednika nema. Agresor punom parom vodi rat protiv sebe, posebno ljut zbog toga što ne uspijeva da zapadne zemlje uvuče u direktan oružani konflikt sa sobom, i to u samoj Ukrajini.
Gdje je tu mjesto Srpskoj pravoslavnoj crkvi nije teško pogoditi. Ona je uvijek u epicentru zla. U Drugom svjetskom ratu bila je i trajno ostala uz četništvo, danas uz Miloševićeve privrženike bukvalno iste ideologije. Po izjavi njenog čelnog čovjeka u Crnoj Gori, to jest nasilno hirotonisanog mitropolita, rat se u Ukrajini izgleda vodi protivu bezbožništva? Odatle nije teško zaključiti da su bezbožnicima označeni svi koji se suprotstavljaju „srpskom svetu“, a nijesu daleko ni oni koji osuđuju Putinove avetluke po Ukrajini.
Nije uz sve to teško zaključiti da se bezbožnici nalaze i opasno razmnožavaju baš u Crnoj Gori koja je sljedeća meta putinovskih i vučićevskih hristoosvetnika. Da baš đavolji nakot u obliku Crnogoraca treba za svagda uništiti, nagovijestio nam je učeni mitropolitov brat od Krivokapićevog režima, odnosno njegovog ministarstva za kulturu i još ponešto nagrađenom knjigom.
