Da li je danas za Crnu Goru u pitanju novi optimistični početak, teško se sa i malo sigurnosti može govoriti. Da je došao kraj jednog besmisla, nije nas potrebno uvjeravati. Dobro je što je ipak došla Nova godina i što skupštinska većina, stvorena 30. avgusta 2020. godine, u svojoj trijumfalističkoj nepismenosti i primitivnom revanšizmu nije uspjela da dolazak Nove godine spriječi, bez obzira na svoje svakodnevno i svakonoćno zaklinjanje da neće sa DPS-om.
Ima li igdje na svijetu države koja je uspjela da za čitavu godinu, što nije malo vrijeme, formira tobožnju vlast, a da u svome rukovodećem sastavu nema ni jednu koliko-toliko pismenu osobu koja bar razlikuje jaje od kokoške?
Pođimo od početka: svu godinu se predsjednik Vlade gospodin Zdravko Krivokapić, zajedno sa svojim ministrima, koji se ponose što ni jedan nije pripadnik većinskog naroda u ovoj državi, i od kojih polovina nema ni njeno državljanstvo, zaklinju u vjernost Evropskoj uniji i njenim vrijednostima, a istovremeno obožavaju Srpsku pravoslavnu crkvu, tvrdeći da ih je upravo ona birala i u svome krilu odnjegovala, iako ta ista Evropska unija predobro zna da je Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori najobičnija špijunska filijala Moskve. Da bar malo umiju smanjiti ili sakriti svoje obožavanje i bezgraničnu odanost toj istoj crkvi, koja je sinonim za sve antievropske vrijednosti? Za takav poduhvat, odnosno koliko-toliko pravdanje za vlastitu nedotupavnost, ova skupštinska većina nema ni jednog, baš ni jednog pismenog čovjeka. Sve Mandići, Kneževići, Danilovići, Jokovići, Milačići, Bečići i tuta kompanija koji su, uz vlastitu neobrazovanost zavazda izdali mozak Beogradu i Srbiji. Ima li tu ikakve pomoći, pitam i za razumijevanje preklinjem čitaoca?
Pazite dalje: gotovo svakog dana protekle nesrećne godine ova skupštinska većina, naravno i vlast, obećava brzo potpisivanje takozvanog temeljnog ugovora navodno države Crne Gore sa Srpskom pravoslavnom crkvom i nikako da shvati da taj dokumenat ne postoji i da se u tom smislu ništa ne može potpisati. Nastupajući bez i malo mozga, kao uvijek, predstavnici ove skupštinske većine olako shvataju da je potpisivanje temeljnog ugovora sa crkvom strane države isto kao sa tradicionalnim crnogorskim vjerskim zajednicama: Crnogorskom pravoslavnom crkvom, Katoličkom crkvom i Islamskom zajednicom. Baška što sve tri pomenute ne samo pristaju da se registruju u državi Crnoj Gori i u svemu postupaju po njenim zakonima, već i sve kulturnoistorijske spomenike u svome okrilju smatraju svojinom i kulturnom baštinom države Crne Gore. Srpska pravoslavna crkva, koju današnji srbočetnici u Crnoj Gori obožavaju i svakodnevno se u nju kunu, ni u kom slučaju nema mamjeru da se registruje u Crnoj Gori, a još manje da prizna postojanje crnogorske države.
Pa, što tu ima da se potpisuje? Jedino možda da potpišemo još jednom 1918. godinu i nestanak u krvi države Crne Gore? Drugo je Hrvatska: tamo Srpska pravoslavna crkva pristaje da se pristojno registruje i, naravno, prizna državu Hrvatsku na čijem tlu živi i posluje. Upitajmo se: zbog čega je Hrvatska više država od Crne Gore i čime se slična notorna glupost može tumačiti?
U svojoj nepismenosti i endemskom prostakluku aktuelna skupštinska većina ne umije da čuje čak ni predsjednika Krivokapića, koji jasno kaže da je od maja mjeseca temeljni na usaglašavanju u Patrijaršiji i da otuda, već sedam mjeseci, nema nikakvog odgovora. Što bi to Patrijaršija toliko mijesila, zbog čega toliko skrivala od javnosti ako je sa temeljnim sve u redu? Kad bi današnji crnogorski nosioci vlasti baš išta znali, bio bi im Krivokapićev odgovor dovoljan signal da bar zaćute. Ali jok, oni i dalje guslaju po svome. Pri tome niko od njih nije ni jednog trenutka uspio da vidi što tobože u tom temeljnom piše. Predstavnici aktuelne vlasti u Crnoj Gori ne mogu shvatiti, jer su prosto Srbi, da Crnogorci nikad neće pristati da tu buruntiju potpišu, niti im Patrijaršija to smije ponuditi bez svoje debele kompromitacije i mogućnosti žestokog konflikta sa Crnom Gorom, posebno identitetom pravoslavnih Crnogoraca. Razumije se da Srpska pravoslavna crkva, čuvajući svoj okupacioni identitet, nikada neće priznati državu Crnu Goru, ali isto tako se razumije i odgovor nacionalnih Crnogoraca da taj dokumenat, dakle temeljni, Srbija i Srpska pravoslavna crkva treba što prije da ispišu ukrug kako bi od Crnogoraca dobili adekvatan odgovor.
Poduži je spisak endemskog primitivizma, naive i nedozrelosti ove vlasti. Po nagovoru iz Srbije ona obećava najnižu platu od 450 eura, a već će za samo pola godine doživjeti ekonomski slom, u kome će se kao očekivani spasilac pojaviti Srbija. Dakle. isti sadašnji „dobronamjerni“ savjetnik? Najniža plata razumljivo može biti 450 eura, ali ko će odgovarati kad riknu zdravstvo, prosvjeta, kultura ili nauka, od kojih su posljednje dvije, zahvaljujući „sposobnoj“ ministrici i sada otpisane? Što će biti sa javnim prevozom, komunalnom i drugom djelatnošću, socijalnim davanjima, razumije se mimo nesistemskog odobravanja pomoći majkama sa troje djece, kao da su one sa dvoje, što bi u socijalizmu rekli, klasni neprijatelji. Da li, zaista, počinje teško izdržljivi cirkus?
