Iako je tužbalica u tradicijskoj kulturi Crnogoraca poznata kao ženska pjesma, nijesu bili nepoznati ni slučajevi kad muškarac zatuži. Nauci su poznati neki primjeri muške tužbalice u moračkome kraju, zabilježeni u XX vijeku. No da moračka (muška?) tužbalica pretrajava i danas, etnolozi će se uvjeriti prateći potonjih dana politički angažman Gorana Danilovića.
Korpusu vapaja iz crnogorske književnosti, poput onoga sestre Batrićeve, istina bez pjesničkoga talenta, priključio se Goran Danilović koji je za Kosovom kosu odrezao, za Metohijom lice izgrdio, a za ministarskom foteljom - kako je krenuo - biće oči izvadio.
Lider kombi stranke Ujedinjena Crna Gora i Dritanov ekspert za kontrolu kvaliteta visokoga obrazovanja koji se zadnje vrijeme posvetio napadima na Fakultet za crnogorski jezik i književnost uporno u javnost lansira tužbalice kako ga mandatar, a uskoro i premijer proruske i retrogradne, antievropske Vlade Milojko Spajić nije zvao telefonom.
Jeca Goran kako ne zna zašto nije pozvan na svesrpsko opijelo Crne Gore s 40% Dražinih ubojnika i četničkim vojvodom na čelu crnogorskoga Parlamenta koje će međunarodnoj javnosti predstavljati NATO fan putinovskoga profila Filip Ivanović. Plače Goran, za srce ujeda, nudi se da uđe u Vladu, zaklinje se u Svetoga popa Macu i ostale svetosavske svete sveštenomučenike, ali izgleda da je Spajiću Danilović "na silent". Nema za Gorana ministarskoga mjesta, dobro će mu biti i mjesto đe ga je postavio brat Abaz.
Ne kukaj, Gorane, rekao je jednom Zdravko Krivokapić - proći će.
17
