Tek tada, poslije masovne kuknjave, koleža i lelekanja, povremenih grebanja lica, glasnih jauka i cviljenja, treba skrenuti pažnju na aktuelni dnevni red. Dva puna dana smo u crnogorskoj Skupštini gledali očajne pokušaje crnogorskih Srba da se, povodom rezolucije o Srebrenici, spriječi mogućnost osude za genocid čitavog srpskog naroda? Nigdje, baš nigdje to ne piše: ni u haškoj presudi ni predlogu rezolucije o kojoj je riječ. No, crnogorski Srbi, i buljuk njihovih stranaka u Crnoj Gori, bez obzira na njihove nazive, ne mogu ispustiti priliku da ne pokažu punu dimenziju svoje poltronerije Srbiji. Svaki od njih obavezno podrazumijeva da ga prilikom skupštinskih istupa sa divljenjem i odobravanjem gleda lično Vučić, a gospoda Andrija Mandić i Milan Knežević žure u Beograd, da mu to lično saopšte, i pri tom se, dokaza radi, slikaju sa voljenim srpskim predsjednikom.
Sve to, nažalost, govori da nijesmo ni korak napredovali od devedesetih proteklog vijeka, da smo i dalje folklorno društvo koje umjesto da misli o sebi i sopstvenim potrebama, svu svoju energiju troši na zaštitu Srba koje, i pored njihovog tragičnog nasljeđa iz najnovijih jugoslovenskih ratova, niko ne ugrožava.
Poslušajte gospodina Vučurovića, jednog od tipičnih predstavnika Demokratskog fronta: on se užasava od pomisli da Crna Gora šalje posmatrače na Kosovo, kojima je, pored ostalog, zadatak da štite i tamošnji srpski narod? Ili se grozi na mogućnost prisustva zvaničnog predstavnika Crne Gore na dan godišnjice operacije Oluja u Hrvatskoj. Da su se od devedesetih prošlog vijeka stvari iz temelja promijenile, Vučurović nikako da shvati, tragično zarobljen prastarom crnogorskom folklornom predstavom u kojoj su, baš uvijek, samo Srbi u pravu?
Pogledajmo u Skupštini zajapurene gospodina Jokovića, Radunovića, Vučurovića, Kneževića, ili Milačića, koji kidišu na predsjednika Vlade zbog toga što već nije potpisao famozni temeljni ugovor, a da pojma nemaju šta u njemu piše? Oni su spremni da mu uzmu glavu, jer nije poslušao njihovu omiljenu crkvu, i ako je do paroksizma njen vjerni sluga, i što, takođe, nije poslušao njima još omiljenije velikosrpske velmože iz Beograda? Sigurno da biše udarili ršum na njega što nije potpisao, makar od takvih autoriteta upućen Crnoj Gori samo toalet papir?
Jedna nesumnjivo značajna i velika stvar se dogodila u Crnoj Gori promjenom vlasti od 31. avgusta prošle godine. Definitivno se u očima birača srozao ovoga puta Demokratski front, zajedno sa svim svojim satelitima, koji se od devedesetih godina prošlog vijeka neprestano nadmeću u srpstvu, umjesto u rješavanju nasušnih potreba građana Crne Gore? Da ne umiju organizovati vlast, da se bave prepotopskim pitanjima koja su važila samo za srednji vijek, da ne shvataju da su se nekadašnje mentalitetske, političke i druge prilike definitivno promijenile, da drugi vjetrovi danas vitlaju i Evropom i svijetom – domaćim crnogorskim, pardon srpskim, vitezovima definitivno nije jasno. Ovo je bila njihova posljednja prilika da se popnu na vlast, koju su odmah, baš odmah, upropastili sopstvenim političkim neznanjem i poslovičnom kratkovidošću.
Uostalom, glasanjem o rezoluciji o Srebrenici i pokušajem zadržavanja na ministarskom položaju gospodina Leposavića, Demokratski front i njegovi sateliti su izgubili posljednju šansu da crnogorski spoljnopolitički brod skrenu s evropske putanje. Takav manevar je uspio da izbjegne i predsjednik Krivokapić, koji se, izgleda, i pored vlastitog kompromitantnog klerikalizma, dosta dobro razumio sa briselskim vrhom. Da je ishod glasanja o navedena dva pitanja bio drukčiji, Krivokapić bi morao dati ostavku. Nije se definitivno dogovarao sa DPS-om. Nije imao potrebe, jer je dobro znao mišljenje čitave opozicije i o Srebrenici i Leposaviću, bez ikakvog dogovora.
Da su se vremena u Crnoj Gori definitivno promijenila, nesumnjivo svjedoči činjenica da, i pored velikih beogradskih medijskih i finansijskih investicija, većina Crnogoraca još nije uspjela da postanu Srbi. To plemstvo je hitro ugrabila grupa raznih Radunovića, Kneževića, Minića, Vučurovića, ili Milačića, jer, zna se, „nije svako ture za vezira“.
