Nakon mjeseci najava, više sedmica priprema i nekoliko posljednjih dana provedenih u intezivnim pregovorima, konačno je ozvaničeno ono što se odavno naslućivalo: Miodrag Lekić biće nosilac izborne liste Demokratskog fronta, novog koalicionog saveza koji za sada čine samo dvije stranke – Nova srpska demokratija Andrije Mandića i Pokret za promjene Nebojše Medojevića.
„Biću prvi među jednakima“, kazao je Lekić na prvoj konferenciji za novinare, objašnjavajući da je jednoglasno izabran za predsjednika Predsjedništva Demokratskog fronta, u kojem su osim njega, još po dva predstavnika Nove (Mandić i Danilović) i PzP-a (Medojević i Radulović).
Ta bi ekipa, osnažena još nekim ličnostima eksponiranim tokom građanskih protesta - poput sindikaliste Janka Vučinića - trebalo da bude inicijator velikih političkih i društvenih promjena; kako veli Lekić, da bude - „pokretač progresa u Crnoj Gori“. Drugim riječima, Demokratski front u oktobru treba da uradi ono što sva opozicija nije uspjela tokom protekle dvije decenije: da detronizuje vlast koju personalizuje Milo Đukanović i krene u temeljne promjene unutar državnih institucija i oragnizacija. I sve to u naredna nepuna tri mjeseca, do početka oktobra kada će se odmjeriti snage na parlamentarnim izborima.
Da li unutar novog političkog pokreta ima snage i političke umješnosti za takve poduhvate?
Lekić kao posljednji adut: Tek formirani Demokratski front po mnogo čemu je nesvakidašnja politička tvorevina. U dvodecenijskoj istoriji crnogorskog višestranačja nikad jedan nepartijac – kao što je Miodrag Lekić - nije, prije izbora, postao vođa drugim partijskiim liderima čije partije tvore politički savez. I obrnuto: nije bilo primjera da se partijske vođe svojevoljno odreknu dijela ingerencija i moći u korist čovjeka koji uopšte nije član stranačkih organa i koji posljedjih desetak godina - i ne živi u Crnoj Gori.
Tim gestom su Andrija Mandić i Nebojša Medojević faktički javno priznali da nijesu imali energije, vjere i vizije da predvode opozicione poklonike u novi politički obračun protiv Đukanovićeve i Krivokapićeve vlasti. U stvari, Miodrag Lekić izgleda kao neka vrsta političkog spasitelja koji bi trebalo da - odmjerenošću u nastupima i vezama sa antivladinim nestranačkim krugovima – pred izbore ekspresno podigne rejting i povrati poljuljani opozicioni entuzijazam lidera i članstva Nove i PzP-a.
Pitanje je: Može li Lekić, može li Demokratski front išta više od toga?
Konstrukcione greške: Bivši crnogorski šef diplomatije, nekadašnji ambasador SRJ u Rimu u doba Slobodana Miloševića, ima političkog iskustva u zajedničkim akcijama. Ima i sposobnosti da preživi velike političke potrese: jedan je od rijetkih koji je bio na vlasti prije i poslije AB revolucije - bio je u vladama Vuka Vukadinovića i Radoja Kontića i Mila Đukanovića.
Ima i neostvarenih ambicija. Još je davne 2003. godine figurirao kao mogući predsjednički kandidat Bulatovićeve SNP, Šoćeve Narodne stranke i Kadićeve Srpske narodne stranke, ali se taj angažman nije realizovao. Bio je Lekić vrlo aktivan i u antireferendumskoj kampanji 2006. godine kada je sa bivšim prvim crnogorskim policajcem Andrijom Jovićevićem, narodnjakom Predragom Popovićem (zamjena za Predraga Bulatovića) i tadašnjim NVO aktivistom Nebojšom Medojevićem pohodio važne adrese u Vašingtonu.
Lekiću, dakle, ne fali iskustva u grupnim političkim akcijama, ali daleko od toga da je harizmatična ličnost ili politički čudotvorac. U tome je konstrukcioni problem novoosnovanog Demokratskog fronta – taj politički pokret kreće u život bez novih ideja ili naznake da se radi o stvaranju velikog opozicionog bloka!
I zaista, u Sporazumu koji su potpisali predstavnici Nove, PzP i sam Lekić nema niti jedno, jedino programsko slovo; ako se izuzme opšta priča o progresu i promjenama. Sve moguće tačke sporenja - stav prema NATO; položaj crkve, upotreba jezika, korišćenje državnih simbola; program ekonomske reforme – sve je gurnuto pod tepih. Nije, dakle, poznato hoće li, ako pobijede na izborima, biti žestoko protiv NATO agresora o kojima je i sam svojevremeno Lekić „biranim riječima“ zborio, što u društvu srpskog ultranacionaliste Dragoša Kalajića na RAI, što u svojoj knjizi posvećenoj ratu na Kosovu. Ostala je nepoznanica i da li će Demokratski front gorljivo zagovarati borbu Crnogorske pravoslavne crkve kao što je to svojevremeno činio potpredsjednik PzP Branko Radulović. I još mnogo toga; što sa zastavom, himnom; kakva je uloga i položaj manjinskih etničkih zajednica u Crnoj Gori...
Stala knjiga na dva slova: Još je teže razumjeti: sa kojim se to snagama ide na vlast; što bi se narodski reklo - su čim će pred Mil(oš)a?
Na konferenciji za novinare, Lekić je najavio da će frontu prići još neki jer „ima najava pridruživanja značajnih pojedinaca i struktura“. Što se pojedinaca tiče, to je predvidljivo; uglavnom se računa da će se na listi naći neki agilni članovi Građanskog fronta, neformalne političke grupe izrasle iz serijala građanskih protesta MANS-a, Unije samostalnih sindikata i Studentske unije. Kako je procurelo iz krugova Demokratskog fronta, pregovori su se ovih dana vodili i nastaviće se i sa Vanjom Ćalović, agilnim profesorima iz Građanskog fronta Milanom Popovićem i Filipom Kovačevićem te nekim medijskim tajkunima, sve u nadi da će se tako Demokratski front dobiti na zamahu i energiji sa uličnih okupljanja.
No, čak i da svi okupe unutar Demokratskog fronta, ostaje problem - političke snage. Prema svim istraživanjima Nova i PzP imaju nekih 15 odsto podrške; neka se dobije još koji procenat uz liderstvo Lekića i ulaskom novih ljudi - opet se teško može prebaciti kvota od 20 procenata podrške!
Zašto su onda čelnici Demokratskog fronta potpuno ignorisali Srđana Milića, predsjednika SNP-a, najjače opozicione stranke koja, prema istraživanjima javnog mnjenja, ima veću podršku od Nove i PzP zajedno? Od kako je 12. jula stigao u Crnu Goru Miodrag Lekić je intezivno, iza zatvorenih vrata, pregovarao i sa Andrijom Mandićem i sa Nebojšom Medojevićem, ali je javno odbio razgovor jedino sa – predsjednikom Socijalističke narodne partije!
Otvaranje podjela u SNP-u: Kako to objasniti: greškom u koracima ili, možda, svjesnim pritiskom na Socijalističku narodnu partiju?
Na konferenciji za novinare u utorak Lekić je rezervisanost prema Socijalističkoj narodnoj partiji opravdao željom Demokratskog fronta da ljudi iz SNP-a treba „sami da odluče i preuzmu odgovornost za za odluke koje budu donijeli“. Ostalo je nerazjašnjeno: kako da Srđan Milić uopšte prihvati ulazak u Demokratski front u kojem će on – kao lider najjače opozicione stranke - biti tek drugi, treči ili čak četvrti na listi? Kako će sam Milić objasniti stranačkim kolegama da tek treba da moli za udio SNP-a na zajedničkoj izbornoj listi?
Pri tom, nema - makar ne javnog - poziva ni Pozitivnoj Crnoj Gori, iako ova partija osvaja sve više poklonika, sudeći prema istraživanjima javnog mnjenja. Teško da se može govoriti o frontu aku ostane sva priča na dva slova, PzP i Novu.
Objedinjavanje samo dijela opozicionih partija bez angažovanog Milićevog SNP-a značajno ograničava domete Lekićeve misije: u startu okrnjen, organizaciono i programski nedefinisan, Demokratski front nema velike šanse da sruši DPS-SDP koaliciju niti da pokrene promjenu sitema.
To je prosta politička računica koje su i Lekić i Mandić i Medojević morali biti svjesni. Kao što moraju da znaju: u takvom odnosu snaga, politika Demokratskog fronta više će uticati na raskol unutar Socijalističke narodne partije nego što će ugroziti crnogorsku vladajuću koaliciju. U danima koji slijede valja pažljivo promatrati dešavanja u SNP-u. Javna je tajna da „moćni čovjek iz sjenke“, Predrag Bulatović, ima više zajedničkih stavova sa Andrijom Mandićem i Nebojšom Medojevićem, negoli sa predsjednikom svoje stranke Srđanom Milićem.Oktobar je blizu i gotovo neizbježni sukobi u vrhu SNP-a – neminovno postaknuti ovako koncipiranim djelovanjem Demokratskog fronta - mogli bi da oslabe Milićevu stranku i da se, nakon izbora, Lekićev front ustoliči kao najjača opozicione grupacije. Dakle: da budu suviše slabi da naude Đukanoviću, ali dovoljno jaki da preotmu primat Miliću i SNP-u. To bi, moguće, bio neki najveći domet koji Demokratski front može postići do odmjeravanja snaga, najvjerovatnije 14. oktobra. To bi, istovremeno, garantovalo Lekiću da se pojavi kao kandidat opozicije na predsjedničkim izborima.
Pitanje je, samo, da li su dobijanje poslaničkog zvanja i moguća nominacija za predsjedničkog kandidata zaista valjani razlozi da se Miodrag Lekić, pri kraju poslovnog vijeka, upusti u avanturu izbora u Crnoj Gori? Jer, ako nema smjene vlasti, ako nema korjenitih društvenih promjena, sve se svodi na ličnu promociju i ostvarivanje ličnih ambicija. A to baš i nije neka novost u Crnoj Gori.
Draško ĐURANOVIĆ
