Europska komisija je učinila sve da se u tom izvještaju ne suoči sa svojom vlastitom odgovornošću, pa zato kao ključni problem Crne Gora navodi duboke političke podjele,polarizaciju „između nove vladajuće većine i opozicije (koja je) trajala … tokom 2020. godine i pojačala se u postizbornom periodu. Uzavreli odnosi i nepovjerenje potakli su česte eskalacije i dodatno pogoršali političke podjele, uključujući i unutar vladajuće većine” – stoji u izvještaju.
Najzanimljiviji dio je onaj u kome se priznaje kako Crna Gora s ovom administracijom nije spremna na reformu javne uprave, kojom bi se u ovoj „četvrtoj autonomnoj vlasti” afirmirala europska načela dobrog upravljanja i osigurala usklađenost javne uprave Crne Gore sa zajedničkompravnom baštinom (acquis communautaire) Europskih zajednica.
„Promjena vlade i parlamentarne većine ozbiljno je pogodila državnu službu: štoviše, nedavna reorganizacija javne uprave dovela je do znatnih promjena osoblja, uključujući i ono na višim nivoima, ugrožavajući tako kapacitet Crne Gore da zadrži iskusno osoblje u pitanjima vezanima za proces pristupanja Uniji. Iako u ovoj pitijskoj rečenici to ne kaže otvoreno, Europska komisija „sub flores” priznaje kako je propala njena dogma o „drugom prijenosu vlasti”, kao svojevrsnom panacejom, univerzalnim lijekom za sve crnogorske strukturne probleme. Naime, dogma proizlazi iz instruktivnih spisa Ralfa Daherndorfa s kraja osamdesetih godina, iz vremena raspada socijalizma, kad je ovaj ugledni sociolog, pokazalo se, pretjerano optimistično, predviđao koje je vrijeme potrebno za tranziciju postsocijalističkih autoritarnih političkih sustava, ekonomskih sustava i društava u konsolidirani demokratski poredak.
Jedna od Dahrendorfovih teza bila je da, kad je riječ o autonomiji javne uprave i ograničavanju njene podložnosti politici, ona počinje nakon druge smjene vlasti kad ljudi u javnoj upravi shvate da njihove pozicije ne ovise o volji političara i podložnosti njima, nego o njihovim znanjima i kompetencijama. Kao što je smjena vlasti trebala biti garant ograničavanja korupcije ne visokoj razini (a iz crnogorskog iskustva vrlo precizno vidimo da tome nije bilo tako), ona je trebala i osigurati autonomiju javne uprave. Umjesto slobodnije kompetentne javne uprave, na užas europske administracije, stvorio se sustav „sječe glava”, eliminacije najboljih službenika na visokim razinama, koji su dobro komunicirali s europskim institucijama i koji su omogućili liderski položaj Crne Gore među zemljama Zapadnog Balkana u pristupnom procesu. Čak je i efikasan sustav pregovaračkog tima s EU u Crnoj Gori dekonstruiran, a nova šefica pregovaračkog tima Zorka Kordić posve očekivano nije stvorila novu kompetentnu pregovaračku strukturu.
Poruka smjene vlasti, koja je i inače Crnu Goru iz političke stabilnosti uvela u dosad neviđenu parlamentarnu nestabilnost (od augusta do decembra trajalo je uspostavljanje nove administracije, da bi se ona već nakon nekoliko mjeseci raspala, da vlada de facto nema parlamentarne većine i da izvršna vlasti ne funkcionira, osim u aspektu podjele postizbornog plijena) javnim službenicima govori kako se od njih ne očekuje stručnost, nego podaništvo politici. Koncept europske javne uprave, prema kojem službenik ne smije biti niti onaj koji će kočiti provođenje usvojenih javnih politika, ali niti onaj koji će političarima podilaziti i neće insistirati na poštivanju zakonitosti struke, nego će provoditi ideje nosilaca izvršne vlasti, koji ne moraju biti niti provedive niti zakonite, danas je daleko udaljeniji od Podgorice, nego što je bio prije augusta prošle godine.
Uz svojevrsno pokroviteljstvo EU i tadašnje američke politike nad smjenom vlasti koja je provedena u „tri Radovićeve kolone” i petljanje velikosrba, klerikalaca, proruskih elemenata i klijenata opskurnih oligarhskih struktura u Crnoj Gori, proizvedena je disfunkcionalna izvršna vlast. A pretenciozno je o njoj govoriti kao navodno ekspertnoj samo zato što je u njoj samo jedan formalni predstavnik koalicijske političke stranke, Ekspertna vlada, kao što je ona Maria Draghija u Italiji, ili prije nje ona jednako sjajnog Maria Montija, nikad ne bi razgrađivala javnu upravu. Upravo suprotno, efikasnost ekspertne vlade, koja za leđima nema mehanizme političkih stranaka, zasniva se na znanju, kompetencijama i efikasnosti javne uprave.
Dakle, nema potrebe kabinetu Zdravka Krivokapića i Dritana Abazovića tepati kao ekspertnom, nego je riječ o sluganskom kabinetu bez političkog legitimiteta, iza čijih se leđa odvija proces koji politologija opisuje kao spoils system, ili u slobodnom prijevodu sistem pljačke ili otimačine pozicija nakon izbora. Takav se sustav primjenjivao u Sjedinjenim Američkim Državama, ali do 1883. kada je usvojen Pendletonov zakon o javnoj upravi. Krivokapić, Abazović i družina (dakle, svi ti Mandići, Medojevići i kako sve već zovu) nisu jedini balkanski akter na prijelazu iz dvadesetoga u devetnaesto stoljeće, ali je činjenica da su oni razlog zbog kojeg je u godinu dana njihove parlamentarne većine Crna Gora dramatično nazadovala.
Posve je pogrešan ton Izvještaja Europske komisije, koji govori o dubokoj polarizaciji, a pogotovo kritika opozicijskog povremenog bojkota parlamenta, a savjet o dome da Crna Gora „treba nastojati da pronađe široki međustranački i društveni konsenzus o reformama vezanim za EU, što je od vitalnog značaja za zemlju da bi napredovala na svom putu ka EU” jednostavno je deplasiran. Pokazuje se kako je administracija Biden-Harris superiorna europskoj, jer se ne skriva licemjerjem i ne nastoji prešutjeti prethodne pogrešne javne politike, kao što to čini Europska komisija u ovom izvještaju.
Poruka Gabriela Escobara, izaslanika za Balkan predsjednika Joea Bidena, Crnoj Gori vrlo je precizna: spadate na Zapad i racionalno je da vodite takve politike koje će afirmirati crnogorsku državnost kao dio euro – atlantskoga svijeta. Ne spominju se konsenzus i kompromisi, a pogotovo ne ustupci prema velikosrpskim i proruskim konceptima, niti prema onima koji rade sve kako bi razgradili crnogorsku državnost i politički sustav.
I tako dolazimo do onoga što ne piše u Izvještaju Europske komisije. Naime, mimo svake zasluge raznih Krivokapića, Abazovića, Bečića i njihovih istomišljenika, Crna Gora je još uvijek lider u procesu pristupanja Europskoj uniji. Liderstvo proizlazi iz dvije činjenice. Kao prvo, koliko god Krivokapićeva vlada i Abazovićevi štićenici u nacionalnom sigurnosnom sustavu degradirali sustav nacionalne sigurnosti Crne Gore, on je još uvijek dio NATO saveza, a na Brdu kod Kranja na Summitu EU – Zapadni Balkan posve je jasno definirano da je pripadanje euro – atlantskim strukturama preduvjet za pristupanje Europskoj uniji.
Naravno, Escobar je američki otvoren i prijateljski upozorava Crnu Goru kako to članstvo nije bezuvjetno i da se među euroatlantskim partnerima ne gleda lijepo na činjenicu da je Crna Gora „obavještajno izbušena”, da „prostodušni” Vučić „dječački naivno” pripovijeda o tome kako ga je njegova obavještajna služba iz sata u sad obavještavala o svemu što se razgovara iza zatvorenih vrata u Krivokapićevu i Abazovićevu kabinetu, ali daleko flagrantniji problemi su imenovanje osobe uhvaćene u špijunaži u korist Rusije, a protiv NATO saveza, u sustav vojne sigurnosti Crne Gore, ili to što je direktor krovne obavještajne agencije parlamentarnim zastupnicima, pa i onima što su s GRU surađivali u pokušaju državnog udara u Crnoj Gori, razotkrio imena najuspješnijih operativaca te službe, osoba koje uživaju povjerenje kolega u partnerskim državama.
Druga velika prednost Crne Gore u odnosu na druge države Zapadnog balkana u pristupanju EU je to što je ona svoju vanjsku politiku harmonizirala s europskom, a to u ovih godinu dana Krivokapić-Abazovićeve protuatlantske i protueuropske administracije nije razgrađeno.
Ukratko, Crna Gora je u godinu dana vladavine „triju kolona” drastično nazadovala u procesu pristupanja Europskoj uniji, ali je i takva spremna za svojevrsni novi „clean start”, početak s prijelaznom administracijom i nakon toga novom vladom koja bi imala puni politički legitimitet. Crna Gora je u ovih godinu dana vjerojatno definitivno izgubila šansu da pristupne pregovore završi prije godine o kojoj se u slovenskom prijedlogu pred Summit na Brdu govorilo kao o „ciljanom datumu” za završetak pregovora sa zemljama Zapadnog Balkana, ali je jasno da niti jedna od zemalja sigurno ne može „uhvatiti” taj termin. Crna Gora ima prednosti u pristupnom procesu. Hrvatskoj je ulazak u EU olakšalo to što je u europskim razmjerima izrazito mala država, koja ne može izazvati neku ozbiljnu političku nestabilnost.
Za Europu i Mediteran Crna Gora ima relevantno geopolitičko značenje, a sadašnja američka administracija to razumije. Geopolitičko značenje svojevremeno je Bugarskoj i Rumunjskoj otvorilo vrata NATO-a i EU, i to u vrijeme kad se opasnost od Putinova obnovljenog Carstva zla tek nazirala. Danas, kad ta opasnost od razjedajućeg Putinova totalitarizma obilježava geopolitičke odnose u Europi i kad postaje jasno da je spomenuti „beogradski dječak” u igri stolaca odabrao onaj ruski, niski, neudobni i bez naslona, Crna Gora je dodatno važna kao država preko koje se neće ostvariti ruski izlaz na toplo more i time kontaminacija Jadrana i Mediterana.
Vrijeme je uvijek nenadoknadiv resurs. Izvještaj Europske komisije, koliko god licemjeran bio, pokazuje da je s Krivokapićem, Abazovićem i bratijom Crna Gora protratila godinu dana, da su ishodišne pozicije danas lošije nego što su bile u augustu lani, ali strateški još uvijek ništa nije izgubljeno. Koliki će biti dodatni gubici Crne Gore ovisi o tome koliko će još trajati ovo razdoblje bezvlašća, kad je riječ o izvršnoj vlasti, i postizborne pljačke te razaranja institucija, kad je riječ o diobi plijena među inače na nož posvađanim partnerima: klijentima Beograda, Moskve, Radovićevih nasljednika ili nekolicine oligarha u Crnoj Gori.
